Mnoge civilne žrtve ni 20 godina nakon rata nisu dočekale pravdu. Većina ih je tužila Republiku Srpsku za naknadu nematerijalne štete za bol koju su pretrpjeli. Međutim, presude nisu donesene u njihovu korist, a tamošnje pravosuđe sada im popisuje imovinu i traži isplatu sudskih troškova od nekoliko hiljada eura.
Ramiz Suljkanović je iz mjesta Rainici kod Kalesije. Njegova kćerka je kao djevojčica u sedmom razredu ubijena na kućnom pragu, a izdahnula mu je na rukama.
“Došla je iz škole, bila je sedmi razred osnovne škole. Nismo očekivali da će tu biti granatiranje mada sam napravio dobre zaklone i sklonište za djecu jer sam imao još jednu kćerku i sina. Ona je sjedila nakon što je došla iz škole. Bofors je sa kote Vis kod Kalesije ispalio hice koje je kraj nje eksplodiralo tako da je izrešetana i umrla je na mojim rukama jer sam se zatekao na tom mjestu.”
Suljkanovićeva borba s pravosuđem traje već duži niz godina da civilne žrtva rata ostvare kakva- takva prava. Suljkanović kaže da je put prema pravdi u BiH jako mukotrpan i da stalno nailaze jedino na nepravdu.
“Ja sam ogorčen situacijom u kojoj civilne žrtve rata moraju da plaćaju odštetu Republici Srpskoj zato što su je tužili što im je ubila dijete. To je mimo Daytona i svih zakonskih propisa, ali meni nije žao i nije krivo što to traži RS. Oni su i uradili genocid upravo zato da bi napravili RS, međutim, situacija je takva da to neko mora da plati. Meni nije do njihovih, već do naših zakonodavnih organa koji nisu zakonskim putem spriječili RS da to radi”, navodi on.
Suljkanović je također tužio Republiku Srpsku za naknadu nematerijalne štete. Međutim, tu sudsku bitku je izgubio. Sada je 3.500 eura dužan platiti pravosuđu RS-a jer mu je ubijena kćerka.
“Meni je veoma teško što to radi Općinski sud u Kalesiji jer su oni prebacili ingerencije na sud u Kalesiji. Oni su došli mojoj kući i popisali stvari koje će da plijene i prodaju. Nisam se bunio, iako sam imao podršku da stopiram sve. Imao sam podršku civilnih žrtava rata, mještana, ali pustio sam nek’ se to radi da vidim dokle će to tako. Nek’ nose, ako su mi već ubili dijete nek’ nose stvari i kuću”, ističe Ramiz Suljkanović za RSE.
Svako kucanje na vrata institucija za žrtve znači da ta vrata neće biti otvorena, slikovito nam prepričava Suljkanović svoja iskustva.
“Bio sam u Tužilaštvu BiH kod gospođe Gordane Tadić, bio sam kod tužiteljice Zorice Đurđević koja vodi predmet moje kćerke. Međutim, tu se istrage usmjeravaju. Organi SIPA-e (Državna agencija za istrage i zaštitu), koji rade za istragu ratnih zločina u regionalnoj kancelariji u Tuzli, gdje je radio Jovan Ilić također usmjeravaju istrage. Znači nije im stalo da dođe do podizanja optužnica upravo zato da ne bi RS platila toliki novac kao odštetu civilnim žrtvama. Iz tog razloga bih molio političare, sve do jednoga, da svi rade na tome da se civilnim žrtvama bilo koje nacionalnosti pomogne, u kontekstu da se one obeštete jer mnogo je suza proliveno za žrtve rata”, kaže Suljkanović.
“Goranu Salihoviću sam podnio dvanaest zahtjeva i niti na jedan mi nije odgovorio. Ako i glavna tužiteljica Gordana Tadić nastavi tako, onda čestitam i nek to bude na čast BiH”, kaže Suljkanović.
No Suljkanović ide dalje, prema svim instancama kako bi pronašao krivca za smrt svoje kćeri, ali i krivce za brojne civilne žrtve rata.
“Ja bih želio da učestvujem u mnogo čemu, da se otkriju zločini. Ja znam neke informacije i spreman sam ih ustupiti. I ja sam imao priliku u ratu da ubijam, ali nisam htio. Iako su ubili moje dijete, ja sam isto mogao to činiti, ali nisam i ne bih nikada to mogao. Vjerujem da će svi oni koji su činili zločine odgovarati”, zaključuje Ramiz Suljkanović.
Saff.ba
