Živimo u žnj vremenu. Vidljivo je to u svakom segmentu. Žnj čovjek iliti (što rekao moj prijatelj Nedžad, ne misleći pritom na rast) – čovječuljak. Poznavao sam čovjeka koji se slično izražavao. Inače je rijetko govorio, ali, kad bi to učinio, činio je to uvjerljivo i sočno. Gotovo da nisi mogao posumnjati u ono što govori. Čovuga. Tako su ga zvali. Ne znam je li mu to ime ili nadimak. U svakom slučaju, teško ime na kantaru čovječuljka.
Svi ljudi imaju svoju frazeologiju. S mnoštvom posuđenih riječi koje neki njihovi uzori vole izgovarati. Ponekad je to toliko prepoznatljivo da ne znaš s kim zapravo razgovaraš. S onim koji se tako izražava ili onim koji ga imitira?
– To je ta kategorija – rekoh čovjeku kojega nisam baš dobro poznavao.
– To je žnj kategorija – reče on.
Iznenadio sam se da je to rekao. Ne znam ni sam zašto. Kasnije mi je sve postalo jasnije.
Posljednje slovo našeg alfabeta podržano (ili obremenjeno potpornim nj) uobličilo se u znak, riječ i uključilo u svakodnevni govor s jasnim značenjem.
Živimo u žnj vremenu. Vidljivo je to u svakom segmentu.
Žnj čovjek iliti (što rekao moj prijatelj Nedžad, ne misleći pritom na rast) – čovječuljak.
Poznavao sam čovjeka koji se slično izražavao. Inače je rijetko govorio, ali, kad bi to učinio, činio je to uvjerljivo i sočno. Gotovo da nisi mogao posumnjati u ono što govori. Čovuga. Tako su ga zvali. Ne znam je li mu to ime ili nadimak. U svakom slučaju, teško ime na kantaru čovječuljka.
Jedanput se taj Čovuga našao usred larme i gužve u tramvaju. Slutilo je na zlo. On je s nekoliko jednostavnih rečenica sve smirio. Zakleo bih se da je među riječima koje je izgovorio bilo i žnj. Tad smo se i upoznali. Sukobljeni su se smirili jer su vidjeli da može i više od onog što je izgovorio. Tako je to. Argument čim ga vidiš.
Čovjeku s kojim sam razgovarao nisam znao ni ime ni nadimak. Osim što je govorio gotovo jednako kao Čovuga. Koristio je malo riječi, ali sve su bile upadljive i sugestivne kao žnj. Izvitoperene naše, potom grčke, latinske i arapske s lokalnim ko zna kakvim značenjima. Ostale su samo služile da se ove istaknu.
Gledao sam ga i pitao se kako smo se uopće našli zajedno za stolom.
Tako je to u “Išaretu”. Svi se znaju i niko nikog ne zna.
I, što je više govorio, sve je više ličio na nj.
– Znaš li ti Čovugu? – zapitah ga na kraju.
– Kako ga ne bih znao?! Iz istog smo mjesta. Iz istog sokaka. Čak smo možda i dalji rođaci…
– Zajedno ste i došli?
– Ne. On je došao davno. Poznata je ličnost. A mene su ovdje doveli ratni događaji.
– Tako znači.
– I sad smo u istom dijelu grada. U istom sokaku, premda se za našu ulicu baš ne bi moglo kazati da je sokak.
– Da, Kranjčevićeva je zaista ulica.
– Znaš gdje stanujemo? Nevjerovatno!
– I ja sam tu, u blizini.
– Onda i ti poznaješ Čovugu. Kako si samo znao da se znamo?
– Neki osjećaj. Slično govorite.
– Naglasak iz našeg kraja, naravno. Uvijek se on osjeti. Ti si ono neki profesor?!
– Tako nešto.
– I ti si naš?
– Nisam baš. Iz tihe Krajine sam, što bi rekla jedna Bišćanka.
Šutjeli smo i mislili svako svoje.
– Otkud mu to ime?
– Nije to ime. Nadimak je. Sam ga je sebi izabrao.
– Baš.
– Tako je ispalo. Još kad je bio dijete, jamda je ćeo reć ljudov, ljudika ili ljudina, a kaz’o ljudanga. Kako to već biva kod djece.
– Ne zovu ga tako.
– Znam. Tako je počelo, a onda ispalo Čovuga.
– Iz množine u jedninu?! Od ljudange do čovuge
– Tako nekako. Jamda. I odrasli su često kao djeca. Uvijek je on bio sretan…
– Ko?
– Čovuga, bolan. Sad nešto k’o da je nagazio na krivi kamen.
– Zar?
– Napadaju ga. Kao da je izdajnik…
– Kako će on biti izdajnik? Heroj je.
– Znam, ali politika ima svoje mišljenje, junaštvo je za njih žnj.
Zaista, on je naizgled žnj. Skroman i neprimjetan. Tjeskobna vremena, iz kojih ga pamtim, pokazuju drugačiju sliku. Najednom naraste. Njegovi odgovori i postupci čine se jedino mogućima. I veličanstvenima. A zapravo su savršeno jednostavni. Onakvi kakav je i Čovuga.
Bio je na mnogim ratištima. I opstao.
Neke priče iz tih vremena o njemu zvuče kao legenda.
A sad je ljiljan čiji se cvijet doima sumnjivo.
Ipak, znam, ostao je nenametljiv i skroman kakav je oduvijek.
Jedino mu je govor možda bogatiji za žnj opaske i mnoge druge riječi i sintagme o kojima ranije nije ni razmišljao.
Dobri moj Čovuga. Svi imamo rođake. I ovakve i onakve. Neki su ti od njih i dali nadimak, ali se tog više jasno ne sjećaju. Tako je to. Poruga se preobrazila u sudbinu. Nomen est omen.
Tako i od običnog čove naraste Čovuga.
Iako je u suštini riječ o posljednjem slovu abecede, sa žnj započinju mnogi razgovori. Uglavnom se s njim i završavaju.
Negatorski akcenat žnj-a oblikuje pogled na svijet koji vidimo i u kojem živimo.
Žnj je bijes.
Žnj je, zašto kriti kad to jezik jasno pokazuje – očajanje.
Irfan Horozović
