Idealni hirurški postupak predstavlja zahvat kojim bolesnik brzo, bezbolno i trajno rješava zdravstveni problem. Takav u stvarnosti, nažalost, ne postoji.
Uvijek dolazi do manjih komplikacija kao što su postoperativni bolovi, nelagoda u operiranom području, uočljiv postoperativni ožiljak i sl. Opsežna krvarenja, sistemske infekcije ili ispad funkcije pojedinih organa smatraju se ozbiljnim komplikacijama koje mogu ugroziti život pojedinca.
Najčešće ozbiljne komplikacije hirurgije štitnjače su:
RANO POSTOPERATIVNO KRVARENJE
Štitnjača je najprokrvljeniji ljudski organ. Zbog neadekvatnih tehničkih uslova, loše hirurške tehnike i opsežnih krvarenja prve operacije (prije 100-njak godina) je karakterisao visoki mortalitet (smrtnost), te su zbog toga bile rijetko izvođene.
Upotrebom savremenih tehnologija krvarenja su danas u ranom postoperativnom toku vrlo rijetka, ali mogu s obzirom na intenzitet i lokaciju biti životno ugrožavajuća. Nakupljanje krvi na vratu može zbog pritiska na dušnik dovesti do gušenja.
Statistički gledano svaka 100. operacija štitnjače završava ponovno na operacionom stolu zbog prevelikog nakupljanja krvi u ležištu operacije.
PRIVREMENA ILI TRAJNA POVREDA POVRATNOG ŽIVCA
Na svakoj strani vrata, između jednjaka i režnja štitnjače leži povratni živac (kolokvijalno rekurens) koji nakon što prođe neposredno uz Berryjev ligament (vezivno tkivo kojim je štitnjača vezana uz dušnik) ulazi u grlo gdje je odgovoran za pokretanje glasnice. Ispad jednog živca očituje se kao nepokretljivost glasnice, koju bolesnici zamjećuju kao promuklost. Nepokretljivost glasnice može biti prolazna (pareza) ili trajna (paraliza).
Ovisno o iskustvu hirurga, privremena nepokretljivost glasnice pojavljuje se u 1% pa sve do 30% svih hirurških zahvata na štitnjači. Ako je kontinuitet živca održan, unutar 6-8 sedmica, a najkasnije do 6 mjeseci, može se očekivati spontani oporavak živca, a samim tim ponovno vraćanje pokretljivosti glasnice. Mjere fizikalne terapije koje će u dogovoru s otorinolaringologom, hirurgom glave i vrata provesti logopedi olakšat će i ubrzati oporavak živca. Najčešći uzroci privremene nepokretljivosti živca su neprimjerena (gruba) hirurška tehnika, te termička povreda živca prilikom zaustavljanja krvarenja u neposrednoj okolini živca.
Ako oporavak glasnice ne nastupi nakon 12 mjeseci tada smatramo da će glasnica ostati trajno nepomična. Od ukupnog broja operisanih trajna nepokretljivost glasnica je zabilježena između 0,5 i 5% svih bolesnika.
Jednostrana nepokretljivost glasnice osim promuklosti, koja je često vrlo neugodan profesionalni i socijalni moment, ne predstavlja bolesniku dodatne smetnje. Obostrana nepokretljivost glasnica predstavlja veliku hiruršku komplikaciju, jer bolesnici imaju značajnih tegoba s disanjem i gutanjem. Zbog nemogućnosti disanja i gušenja, bolesniku je potrebno učiniti umjetni odgovor za disanje na dušniku (traheotomija) o kojoj će biti ovisan sve do oporavka barem jednog živca.
TETANIJA (GRČENJE MIŠIĆA) KAO POSLJEDICA SMANJENE KONCENTRACIJE CA (KALCIJUMA) U KRVI (HIPOKALCEMIJA)
Uz svaki režanj štitnjače, uz njezin gornji i donji pol nalaze se smeđe-žućkasta paratireoidna tjelešca koja veličinom ne prelaze 3-5 mm. Neiskusno oko lahko ih može zamijeniti sa normalnim masnim tkivom. Od ukupno 4 žlijezde dovoljno je tek pola jedne da zadovolje potrebe čovjeka u lučenju PTH (paratireoidnog) hormona koji upravlja metabolizmom kalcija u krvi. Hormon (PTH) podiže koncentraciju Ca u krvi mobilišući ga iz naših kostiju, te djeluje na bubrege i crijeva da što više kalcijuma zadrže u tijelu.
Snabdijevanje krvlju paratireoidnih žlijezda usko je vezano uz cirkulaciju štitnjače. Hirurško je umijeće u cijelosti odstraniti štitnjaču, a sačuvati jednu ili više paratireoidnih žlijezda u funkcionalnom stanju. Kada su sve žlijezde odstranjene (sve četiri) ili im je cirkulacija uništena postoperativno neće biti održanog stvaranje paratireoidnog hormona, te se očekuje da će u roku od 48 sati nakon završetka operacije doći do značajnog pada koncentracija Ca u krvi.
To će dovesti do poremećaja rada mišića koje će se očitovati njihovim grčenjem. Za bolesnika je ugrožavajući grč mišića kojima dišemo, tako da bolesnik ostaje bez kisika, te se može ugušiti. Takve komplikacije su danas izuzetno rijetke, a izbjegnute su kontrolom Ca u krvi prvih postoperativnih dana. Najvjernija informacija se dobiva na Klinikama gdje je već tri sata nakon operacije moguće kroz koncentraciju paratireoidnog hormona (PTH) predvidjeti moguće komplikacije.
Moguća su tri scenarija:
Koncentracija hormona je uredna – bolesnici ne trebaju nikakvu terapiju te mogu u najkraćem mogućem vremenu biti otpušteni iz bolnice,
Hormona se u krvi uopšte ne nalazi što znači da tjelešca ne funkcioniraju ili ih uopće nema – takvi bolesnici će doživotno morati svakodnevno biti na supstitucijskoj terapiji vitamina D i kalcija,
Koncentracija hormona je ispod normale – rad žlijezda je poremećen, rade pod opterećenjem, te će takvim bolesnicima kroz mjesec do dva dana biti potrebna nadomjesna terapija vitaminom D i kalcijuma, oporavljanjem žlijezda postepeno će se terapija i ukidati.
Kada je operisano samo pola štitnjače, tada nije potrebno uopšte kontrolisati koncentraciju PTH i Ca, jer žlijezde uz drugi režanj nisu zahvaćene operacijom i uredno rade. Kod operacije oba režnja štitnjače, gdje su pod rizikom sve četiri žlijezde, čak u 5-30% slučajeva može doći do privremenog slabijeg rada žlijezda. U 2-5% slučajeva žlijezde se nikada neće oporaviti, te će potreba za nadomjesnom terapijom biti doživotna.
Iskusni hirurg – hirurg koji godišnje obavi preko 100 hirurških zahvata na štitnjači, a radi u ustanovi u kojoj se godišnje operiše najmanje 150 novih bolesnika s problemima štitnjače garancija su uspješnih operacija s minimalno komplikacija. Ustanove u kojima rade takvi hirurzi imaju najkraće vrijeme hospitalizacije s najmanje privremenih ili trajnih paraliza povratnih živca (rekurentni živac), odnosno najmanje hipokalcemija kao posljedica hipoparatireoidizma.
