Malo je, međutim, poznato da je ova pjesma nastala u potkozarskom selu Bjelajcima.
Ispjevala ju je Persa Ristić. Ona je domaćica i sudionik narodnooslobodilačke borbe iz ovog sela. Sjeća se, veli, dobro svih ofanziva. Posebno one kozaračke, kada je od Nijemaca i ustaša otjerana u Slavoniju.
Početkom oktobra 1942. godine vratila se iz Slovenije. Ponovo je stigla u rodne Bjelajce. Zatekla je pustoš na sve strane, popaljene kuće, izginulo stanovništvo ili otjerano u logore.
Persa se sjeća:
“Nas nekoliko žena koje smo preživjele, obilazile smo njive, pašnjake na kojima nije požnjevena pšenica i pokošeno sijeno. Skupljajući vlati dozrelog žita, skupljali smo kosti izginulih mještana i boraca u vrijeme ljetne ofenzive 1942. godine na Kozari.
U tom teškom vremenu prvi put smo zapjevale pjesmu: Grob do groba u zelenom žitu, a Kozara zaklinje se Titu. Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo.
Tako je ova pjesma krenula od mjesta do mjesta, od bitke do bitke”.
Iako je već odavno zakoračila u sedmu deceniju života, ona i danas s drugaricama s kojim je dijelila i dobro i zlo, rado zapjeva.
