Enu Begović je obožavala Jugoslavija, a da je živa, danas bi slavila 59. rođendan. Njena sestra, takođe glumica, Mia Begović za „Dnevni avaz” govorila je o svom sjećanju na neprežaljenu sestru, uspomenama, ali i teškoj porodičnoj drami, koja je prati otkako je Ena otišla.
– Kako vrijeme polako prolazi, sve mi više nedostaje. Više boli. Jednostavno svake godine mi je sve teže. Ljudi govore da vrijeme liječi rane. To nije istina. Kažu vam to samo da bi vam dali neku utjehu. I to je strašna rečenica za sve ljude koji su doživjeli jednu ovakvu tragediju... – kaže Begović.
Jednom ste rekli da ste bile vrlo povezane
– Sestre su povezane posebno. Kod nas je bila baš specifična situacija jer smo vrlo rano otišle od kuće. Ena je bila maturantkinja, a ja prvi razred srednje škole u Dubrovniku. Nisam se odvajala od starije sestre. Brinula je o meni. Imala sam osjećaj da je ponekad prebrižna. Kao roditelj. Imala je potrebu biti mi i majka i otac i starija sestra.
Koje Vas danas uspomene vežu za sestru?
– Danas kad pričam o njoj osećam ogromnu ljubav. Taj dio mog srca niko nije kasnije popunio. Imam dete koje volim, naravo, ali to su neuporedive ljubavi. Njeno mjesto niko nikad neće zauzeti.
Iza Ene ostala je kćerka Lana, koja je u trenutku nesreće imala tek mjesec.
– Da. Užasno se osjećam kad na to pomislim. Lana je danas jedno ptiče koje raste u prekrasnu mladu damu. Sjajna je studentkinja, prava je dama, dosljedna svoje mame. Jako sam ponosna na nju.
Šta Vas najviše podsjeća na Enu?
– Kupim ružice nježno roze boje. Dođem kući i pitam se kako to kad ja više volim ljubičaste. Ona je ustvari voljela roze. To su neki detalji koji me podsvjesno podsjeća na nju. Čitam knjigu i imam potrebu da joj je prepričam. Teško mi je bez nje.
Priznajete li da Vas ljudi i danas nakon 19 godina povezuju sa Enom.
– Kako da ne. U Tuzli sam bila nedavno. Ljudi su mi prilazili i pominjali je. Tako je gde god odem, svakodnevno. Mnogi su je se setili na njen rođendan. To pokazuje kolika je bila veličina i šta je drugima značila.
Vaše monodrame posvećene su upravo Eni. Spremate i doktorat o njoj?
– Njena briljantna karijera tema je mog doktorata na Filozofskom fakultetu koju još uvijek pišem. Ena je prije svega bila čovjek i zato je briljantno mogla odigrati svoje uloge. Bila je senzibilna, vrlo talentovana. Imale smo različit glumački izražaj. Igrale smo skupa. I u dramama. Osjećala sam njenu podršku.
Je li istina da se Ena plašila automobila?
– Da! Automobili su bili njen najveći strah. Kao da je cijeli život predosjećala tragediju. Svaki put obuzimala bi je nelagoda kad bi sejla u vozilo. To je strašno. Ja godinama nisam mogla plakati, a sad ne mogu prestati. Nakupilo se. Nas dvije bi danas uživale u našoj djeci. Ustvari, mi bi baštinile svoj posao, trud i rad. Vidim nas kako sjedimo, gledamo u život, djecu, ljude, karijere… – govori Mia.
