„Zlo koje se zove švicarac“ – Marko Vasić i dalje tepa švicarskom franku iako ga ta valuta asocira na finansijsku agoniju.
Njegova priča je ozbiljna i – tipična. Tehničar elektrotehnike je 2008. kupio mali stan na Zvezdari kreditom indeksiranim u francima. Inicijalna rata od 350 evra djelovala mu je podnošljivo. Nakon posljednjeg skoka franka, Marko treba mjesečno da plaća 560 evra svojoj banci koju je, kaže, već jednom dobio na sudu zbog samovoljnog mijenjanja kamatne stope. Koliko je rata procentualno porasla u dinarima ne vrijedi ni računati. „Mi nismo kockari i hazarderi, a ipak nas bacaju pod led“, kaže Marko. „Ne znam da li da budem bijesan na banke ili na državu pa sam bijesan i na jedne i na druge.“
Slične priče mogle bi da ispričaju stotine hiljada ljudi u centralnoj i jugoistočnoj Evropi. Listu švicaraca predvode Poljaci sa 550.000 stambenih kredita u toj valuti, slijede Rumuni (150.000), Hrvati (60.000) i Srbi (22.000).
Potpisali rizik?
Godinama su banke u pobrojanim zemljama savjetovale mušterije da ne uzimaju kredite vezane za sveprisutni evro, nego za švicarski franak. Ta donedavno stabilna valuta, navodno je obećavala niže kamatne stope i na dugi rok. Ipak, teško da su savjetnici u bankama bili altruisti, kritikuje ekonomista Dejan Gavrilović koji vodi udruženje bankarskih klijenata Efektiva.
„Banke su očigledno igrale na rast franka. Nije slučajno što se to dešava baš u zemljama gdje su ljudi finansijski neobrazovani i gdje ih država ne štiti“, kaže Gavrilović za DW. Nastalu situaciju on opisuje kao perpetuum mobile – godinama uredno plaćaš, a dug postaje sve veći.
Manuel Aman, jedan od vodećih švicarskih stručnjaka za banke, kaže da je veoma moguće da su mnogi ljudi bili pogrešno savjetovani kada su uzimali kredit. Ipak, taj profesor Univerziteta Sent Galen smatra da slovo ugovora mora da se poštuje. „U principu bi trebalo da plate oni koji su se upustili u rizik – to su u ovom slučaju klijenti“, kaže Aman za DW. „Pomalo je naivno vjerovati da možete da dobijete nisku kamatu bez ikakvog kursnog rizika. Zato je problematično kada političari naknadno uskaču i dekretom pripisuju dio gubitka bankama.“
Političari ne vide problem. Svuda gdje se nazire sukob između običnih ljudi i pohlepnih banaka, političari vide mogućnost da poentiraju u biračkom tijelu. Pogotovo ako je izborna godina i ako ste u škripcu – kao socijaldemokratski premijer Hrvatske Zoran Milanović. „Ljudi su oslijepili od duga, a banke i dalje imaju besprijekornu dioptriju“, rekao je on. Stoga je njegova vlada odlučila da i banke istrpe zbog skoka franka. Milanovićeva poruka očajnim dužnicima glasi: „možete mirno da spavate“.
Mađarska kao uzor
Osnovna ideja na prvi pogled je jednostavna. Krediti indeksirani u francima preračunavaju se u evre ili domaću valutu, uz kurs koji je važio prije skoka franka ili na dan uzimanja kredita. Druga opcija je vještačko zakucavanje kursa franka na stanje od prije nekoliko sedmica. U obje opcije banke gube svoj ekstraprofit, a poreski obveznici ne moraju ništa da plate.
Uzor je sasvim neočekivano postala Mađarska, čijem se premijeru Viktoru Orbanu sada pripisuju gotovo vidovnjačke sposobnosti. Jer prije samo nekoliko mjeseci je njegova vlada – koja inače važi za evropskog đaka iz magareće klupe kada je u pitanju politika prema bankama – obavezala banke da prema zacrtanom kursu preračunaju kredite u forinte. Banke su ukupno izgubile tri milijarde evra sa kojima su računale. Najviše su stradale gigantske banke iz susjedne Austrije i Italije.
Tim putem sada kreću vlastodršci u Hrvatskoj i Poljskoj. To je bilo neophodno, kaže Barbara Liberda sa Univerziteta u Varšavi. „Ovo je postalo socijalno pitanje par ekselans. Sa takvim izgledima na tržištu rada, gdje ljudi svakodnevno gube posao, mnogi ne bi mogli nikada da otplate stambene kredite“, kaže ona za DW i dodaje da je fer da sada banke i mušterije podijele nastalu štetu. Dejan Gavrilović navodi još jedan argument: platežno sposobni klijenti su u interesu zajmodavca. „Ako klijenti ne budu mogli da finansiraju kredit, banke će dobiti nekretnine koje će biti jeftinije nego što su bile i praktično neutržive.“
Marko Vasić od države ne očekuje ništa, ali se uzda u samoorganizovanje sa njemu sličnima. „Znam ljude koji razmišljaju šta će imati na stolu, da bi mogli da plate ratu. Znam i neke koji su se teško razboljeli.“ Nada se da će nekako otplatiti kredit i onda konačno moći da jednom za svagda zaboravi švicarca.
