Srbijanska politika iz dana u dan pokazuje kako se veličanje i glorifikacija ratnih zločina i ratnih zločinaca i bukvalno isplate. Najnoviji primjer je Ljiljana Bulatović Medić, autorka mnoštva sramnih knjiga o Ratku Mladiću. Ona je ovogodišnji laureat nagrade “Zlatno pero”, koju Društvo novinara Vojvodine dodeljuje za značajan doprinos razvoju novinarstva.
Kako je moguće da jedno takvo novinarsko udruženje dodijeli nagradu negatorki ratnih zločina, falsifikatorici povijesnih činjenica, nadriznalcu i privatno gotovo patološki zaljubljenoj osobi u ratnog zločinca Ratka Mladića? Ne, ne treba vam mašta, niti neki bolesni opsenarski um pa da dobijete odgovor na to pitanje.
Jer…
Jer, postoji zvanično pojašnjenje i objašnjenje istog tog Društva novinara Vojvodine. Kada pokrajinska sekretarka za kulturu i informisanje Dragana Milošević kaže “visok profesionalni kredibilitet Društva novinara Vojvodine kao predlagača i novinarski angažman i kreativnost laureata podudarili su se u dodeli ovogodišnjeg ‘Zlatnog pera'”, ona ne laže. Osim, naravno, fakta da je taj standard smeće, ostaje činjenica da se razmišljanja i promišljanja o novinarstvu i istini jedne države podudaraju sa glorifikatoricom ratnog zločinca.
Novinarstvo u doba ljubavi prema Mladiću
Sramno je to, dabome, nakaradno i naopako, ali opet, tako je. I to što je tako govori i o državi, Srbiji, podosta, a i o kvazinovinarki Ljiljani Bulatović Medić. A takozvana novinarka je poznata po držanju slavodobitnih panegirika Ratku Mladiću, po opskurnim promocijama knjiga u slavu ratnog zločinca. Čest je i rado viđen gost u Banjaluci, kod vladajućeg establišmenta, gdje figurira kao neko između, pazite sad?, umjetnice i novinarke.
Ni to nije čudno, ali valja pomenuti, ta ista Ljiljana Bulatović Medić je jedan od suonivača nekakvog Komiteta za zaštitu Ratka Mladića, ona dostojanstveno hoda po uniženoj Srbiji i bh. entitetu Republika Srpska dok čita svoju knjigu, ako je tako možemo nazvati, Raport komandantu, posvećenu, dabome, narečenom Ratku Mladiću.
I zašto nije samo ona kriva? Evo zašto:
Ovako su srbijanske Novosti, mejnstrim novina sa istočne strane Drine, opisale u nekoliko rečenica gostovanje ove kavazinovinare u Banjaluci septembra 2012. godine.
Veličanstveni skup poštovalaca zločinaca
“U veličanstvenoj atmosferi, prepunoj emocija i nadahnuća o generalu Ratku Mladiću i ratnom putu Vojske Republike Srpske, 17. septembra ove godine, u prelepoj Kristalnoj dvorani hotela ‘Bosna’ govorili su ugledni ljudi, generalovi saborci, prijatelji, istoričari – povodom mojih knjiga Raport komandantu“ i Raport komandantu u ogledalu epohe, u organizaciji dostojne toga – Boračke organizacije Republike Srpske i Instituta za traganje za ubijenim i nestalim u Republici Srpskoj.”
Na stranu sva perverzna “veličanstvenost” ovog skupa, činjenice i fakti govore da je odistinski dvorana bila puna, da su nakaradnu promociju organizovale dvije nevladine organizacije na sisi zvaničnih institucija Republike Srpske. Fakti govore da se na toj (ali ne samo na toj) promociji pojavio nekakv džet set od razvojačenih oficira VRS-a, do političara, advokata i takozvanog finog svijeta. A sve njih ujedinjuje isti moto – ono što mislimo Ljiljana Bulatović Medić govori i piše. Ma šta piše, za pisanje dobija i nagrade!
Vidite, koliko god ljudi govorili da ima nagrada i “nagrada”, posebno u svijetu novinarstva, i koliko god to bilo tačno, činjenica da jedna negatorka ratnih zločina i glorifikatorica ratnih zločinaca baš za to svoje (ne)djelo dobije pokrajinsku nagradu puno govori o zemlji u kojoj obitava. Pa se onda narativ po kojem u Srebrenici nije počinjen genocid, nego strašan zločin, kako mu tepa premijerka Ana Brnabić u potpunosti demistifikuje i postaje državni moto. Jer, kako objasniti drugačije premisu po kojoj jedna Ljiljana Bulatović Medić dobija “Zlatno pero”?
Od ‘Zlatnog pera’ do kokošijeg perja
A pero joj je zlatno, jer…
Kako je to Tomislav Marković odlično primijetio u svom tekstu za Analiziraj.ba: “Bulatović Medić je autorka jedne od najogavnijih izjava o Srebrenici koja glasi: ‘Ja tražim svojim istraživanjima, svojom budućom knjigom, da oni prenesu svoje mezare na njihovu teritoriju, jer je to plodno zemljište koje narod treba da obrađuje.’ Ovu rečenicu, koja zaista zaslužuje da uđe u antologiju beščašća, Ljiljana Bulatović Medić izgovorila je 17. maja 2005. godine na Pravnom fakultetu u Beogradu, na tribini “Istina o Srebrenici” desničarske studentske udruge Nomokanon”, poentira Marković.
Da li joj je zato pero zlatno u Srbiji? Što predlaže da se potočarsko mezarje, rana na licu moje zemlje, pretvori u obradivo zemljište, pa da se mrtvi, njih 8.372, po drug put ubiju i presele u nekoj morbidnoj koloni otkopanih tabuta? Je li zato “Zlatno pero”? Jesu li u tome prepoznali umjetnički oreol ljudi poput nadrinovinara izvjesnog Petra Đokića iz Društva novinara Vojvodine, koji je, bez i da trepne, odapeo ovu glupost: “Pokazala se kao dosledan novinar, po našem sudu. Mi ne ulazimo u to koliko su ideološki ispravni ili politički korektni njeni stavovi.”
Nakaradni provizorij Vučićeve Srbije
Tačno, Petre, dosljedna je Bulatović Medić, i to joj niko ne može osporiti. Dosljedna je u naumu da kosti pobijenih Bošnjaka pretvori u obradivu zemlju i da silno zagrli ratnog monstruma Mladića. A to što ne ulazite u “ideološku ispravnost”, to govori čak više o pojedincima iz tog udruženja i državnim uzusuma nego o radu kavzinovinarke.
Da li joj je pero zlatno zato što izdaje i objavljuje knjige poput Oreol ili omča za Ratka Mladića i General Mladić i Zavjet majke Radovana Karadžića? Sigurno je i zato zlatna novinarka. Jer, treba napisati sve ovo pa naći izdavača, pa objaviti, pa gostovati na bezbroj promocija i tribina. I to je posao. Morbidan, doduše, za ostatak čovječanstva, ali sasvim dovoljan za nakaradni provizorij Srbije Aleksandra Vučića.
Na sramotu pobijenih u genocidu. I na sramotu ove zemlje koja nema zakon o zabrani negiranja genocida, pa se ovakve kreature poput zvijezda smrti sve sa nekim nagradama mogu šepuriti po ranjenoj zemlji bosanskoj.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
