Ko god živi u blizini pravih blizanaca, a ne samo onih horoskopskih, zna da je to velika blagodat. Te porodice, ali i čitava susjedstva, razredi u školama, pa i radne sredine, uživaju u činjenici da se među njima nalaze osobe koje su iste, da ih mnogi ne mogu razlikovati.
Mnogi su već čuli vjerovatno izmišljenu priču kako su sestre blizanke u školi pokrivale jedna drugu pa je jedna učila samo samu, a druga drugu polovinu predmeta i tako su dobivale ocjene jedna za drugu a da to nastavnici nisu primjećivali. Nešto ozbiljnije počinje kada se te iste sestre zabavljaju sa jednim mladićem, koji, zaljubljen i zaslijepljen, ne vidi da mu na sastanak svake večeri dolazi “ona druga”.
Braća blizanci iz Maglaja – Banjamina i Senjamin Burić, koji igraju za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, postali su sasvim slučajno vrhunski rukometaši. Njihovi roditelji Zijada i Eldar odveli su ih na prvi trening, jer su kao 13-godišnjaci pokazivali sklonost ka debljanju.
– Roditelji su insistirali na tome da skinemo koji kilogram, a to se najbolje radi ukoliko se bavite sportom. Počeli smo, naravno, s nogometom, ali je trener ubrzo zamolio našeg oca da ne dolazimo više, jer smo potpuni antitalenti. Onda smo otišli na rukomet. Prvo smo obojica branili, a onda sam ja, jer sam više lijen, rekao Senjaminu: “Hajde, ti trči, a ja ću stajati na golu” – kaže Benjamin Burić.
Samir i Admir Ćeremida više ne liče kao prije
Do sredine ove godine uvijek su igrali zajedno, i to u četiri kluba (Maglaj, Izviđač, Borac Banja Luka, Gorenje Velenje), jer su to i zahtijevali. Naviknuti da žive i rade zajedno, bili su jedan drugom veliki oslonac, a kada su zajedno, sve im je mnogo lakše.
No, onda su stigle veoma dobre ponude pa se Benjamin preselio u Njemačku, jer je potpisao ugovor s klubom Veclar, a Senjamin je prešao u Francusku, u klub HBC Nant. I to je bilo prvi put u životu da su se razdvojili na više od deset dana, jer su išli u isti razred, ali nikada nisu sjedili u istoj klupi.
– Naravno da nam je to teško palo, ali odrasli smo ljudi i moramo to prevladati. Da vam iskreno kažem, ne volim ni da pričamo o toj temi, ni s drugima, a ni s bratom. Ali, isplaniramo kako i kada da se vidimo nakon obaveza u klubovima, utakmica i treninga pa je sada sve u najboljem redu – kaže Benjamin.
Mnogi se poklonici sarajevskog benda “Plavi orkestar” sjećaju njihovih početaka i prvih nastupa, kada su na bini, uz Sašu Lošića Lošu i Mladena Pavičića Pavu, gledali i dvojicu “ko jaje jajetu” sličnih Ćeru I i Ćeru II, kako su ih svi zvali, ali ih je malo ko razlikovao. Radilo se o bas-gitaristi Samiru Ćeramidi i njegovom bratu blizancu Admiru, koji svira bubnjeve.
– Postoje dvije vrste blizanaca – oni koji ne mogu ni trenutak odvojeni i oni koji ne mogu zajedno. E, mi smo ovi drugi. Ni mi nismo htjeli da u školi sjedimo u istoj klupi – govori nam Samir Ćeremida.
Njih dvojica imaju milion anegdota, koje samo potvrđuju koliko je život blizanaca interesantan, ali i prilično drugačiji.
Ritam sekcija
– Nas su roditelji tako jednom, kada smo bili još sasvim mali, valjda smo imali po tri-četiri godine, obukli u potpuno istu odjeću, od glave do pete. Naravno, dok su to radili nisu prestajali da nas hvale kako sada dobro izgledamo, kako nam sve dobro stoji… A onda, kada su završili s oblačenjem, mi smo stali pred ogledalo i kad smo se pogledali, skočili smo jedan na drugog i poderali sve što su nam obukli. Više nikada niko nije pokušao da nas tako istovjetno obuče – sjeća se Ćeremida.
Uz činjenicu da su Loša sa svojim kačketom te Pava sa plavom, natapiranom kosom bili veoma intrigantni, pogotovo za djevojke i djevojčice, ništa manje interesantna nije bila ni ritam sekcija “Plavog orkestra” sa dva ista lika.
– Stvarno se slučajno desilo da mi sviramo u istom bendu. Sada kada razmišljam o svemu, bili smo odličan spoj, a i sada smo. No, Admir i ja uopće se ne družimo kao što bi možda neko očekivao. Naravno da smo skupa kada smo na nastupima, putovanjima i raznim gostovanjima, ali privatno, imamo sasvim različito društvo – objašnjava Ćera I.
Za njima četvoricom u vrijeme najveće popularnosti “Plavog orkestra” vladala je prava euforija i pomama među djevojkama. Braća su imala veliki uspjeh u šarmiranju djevojaka.
– Pa, bilo je svega. Teško je reći ko je bio uspješniji kod žena. U pitanju su nijanse, vjerujte – uz osmijeh nam govori Samir.
Saša i Dejan Matić
Ćaramide i danas sviraju u “Plavom orkestru”, ali više ne liče jedan na drugog onako kako su ličili kao dječaci ili na početku svoje muzičke karijere, kad je malo ko znao ko je Samir, a ko Admir.
Među trenutno najpopularnijim blizancima na estradi su Saša i Dejan Matić. Ovi folkeri iz Drvara rođeni su 26. aprila 1978. godine u Bihaću. Kao bebe su prebačani u Zagreb, jer im je bila potrebna posebna medicinska njega. Smješteni su u inkubatore, ali se desio neki kvar zbog kojeg su ostali bez vida, čime je određen čitav njihov život.
No, njih dvojicu to nije spriječilo da se razvijaju kao i svi ostali dječaci i mladići iz njihovog okruženje. Išli su u školu i bavili se muzikom. Saša je često pričao kako je i vozio motcikl sa prijateljima, naravno samo nekoliko desetina metara.
Početkom rata, sa porodicom su otišli u Beograd. Saša je ubrzo dobio angažman po beogradskim klubovima, gdje su ga ubrzo zapazili po sjajnom izvođenju pjesama Harisa Džinovića. Došao je na televiziju i ubrzo postao jedan od najcjenjenijih pjevača na folk sceni regiona.
Dejan ga je slijedio i sada je i on vrlo uspješan pjevač, koji iza sebe ima snimljeno nekoliko albuma.
Još ranije, širom bivše države, ali na fudbalskim terenima, svi su pratili nastupe druge dvojice blizanaca – Zlatka i Zorana Vujovića, rođenih Sarajlija, koji su svoju afirmaciju doživjeli igrajući za splitski Hajduk.
Njih dvojica, iako fizički potpuno isti, igrali su na sasvim različitim mjestima u timu. Zlatko je bio rasni, brzonogi napadač, a Zoran najprije odbrambeni, a onda igrač sredine terena, koji je ipak bolje “kvario” protivničku nego gradio igru svog tima.
Vujovići su u karijeri često izvodili razne “zvrčke”, jer ih je, kao dječake i mladiće, jedino majka Jolanda sa sigurnošću raspoznavala. No, jedna takva im je prisjela, i to, naravno, u Sarajevu, na utakmici protiv istoimenog kluba na stadionu Koševo. Njih su dvojica na poluvremenu utakmice zamijenila dresove, jer je Zlatko bio dobio žuti karton pa se u nastavku morao pripaziti da ne dobije još jedan što bi značilo isključenje s utakmice.
Istrčali su ponovo na teren, ali je onda Zoran zovnuo Zlatka, a to se po brojevima na leđima učinilo čudnim Pradragu Pašiću, igraču Sarajeva, s kojim su išli u isti razred u školi na Grbavici prije nego što su se preselili u Split. Prijavio je to sudiji, koji je odmah tražio da ponovo zamijene dresove, ali im nije dao nove kartone.
– Sudija Boško Angelovski iz Skoplja natjerao nas je da zamijenimo dresove, kako je i red, ali nije nam dao kartone. Mogao je dati žute kartone, bio bi drugi žuti Zlatku. Svejedno smo izgubili sa 2:4 i nismo tog ljeta ni ušli u Evropu, ostali smo peti. A kad su to uradila braća Foerster, blizanci Bernd i Karl-Hajncu Štutgartu, Nijemci su ih otkrili i kaznili sa po osam utakmica zabrane igranja – pričao je poslije Zoran Vujović.
Dugogodišnja direktorica Sarajevskog baleta Edina Papo ima sestru blizanku Nerminu Damjan, od koje je starija deset minuta. Njih dvije su, kao djevojčice, bile skoro identične i samo su ih roditelji mogli razlikovati.
Ove jednojajčane blizanke iz porodice Hadžirović i karakterno su veoma slične, a odabrale su i isto zanimanje – obje su balerine.
Kao djevojčice, mnogo su se igrale s lutkama, kojima su šile haljinice i pravile male predstave. Kada su imale devet i po godina, otišle su u Narodno pozorište da se upišu na balet. Kada su rekle svojoj majci šta žele, oni im je samo kazala: “Znate gdje je pozorište.” Srećom, živjele su, praktično, prekoputa.
Nermina je odmah ušla u salu gdje se održavala audicija, dok je Edinu bilo strah i pobjegla je kući. Kada se Nermina vratila kući, rekla je Edini de se nema čega bojati pa su se vratile u pozorište. Kada je stala pred komisiju, jedan član joj je rekao da ide, jer je već bila tu, misleći, naravno, na Nerminu. Srećom, u komisiji je bila čuvena Emina Kamberović, koje je objasnila da se radi o sestri blizanki. I tako su obje započele svoj baletski život.
Zlatko i Zoran Vujović: Predraga Pašića nisu mogli prevariti
No, život ih je razdvojio pa je Edina neko vrijeme živjela u Izraelu, a Nermina u Rumuniji. Ipak, činilo im se kao da su tada, kao i uvijek, osjećale jedna drugu, kao da su blizu, što je kod jednojajčanih blizanaca čest slučaj.
Putujući tako još dalje, u prošlost, sjetili smo se i glumačke braće Laković – Predraga i Dragana. Obojica su bili vrhunski na daskama koje život znače, mada je Dragan, pet minuta mlađi, bio i vrhunski pjevač, pogotovo pjesama za djecu.
Glumci i pjevači
Generacije su odrastale pjevajući “Vuče, bubo lenja”, “Ivin voz”, “Nema zemlje dembelije”, koje je Dragan snimao s dječijim horom “Kolibri”. Uz ove pjesme, pamtimo ga i po ulogama u “Kamiondžijama”, “Pozorištu u kući”, “Sivom domu”, “Šta se zgodi kad se ljubav rodi” te u dječijoj seriji “Na slovo, na slovo”, kao i iz brojnih sinhroniziranih crtanih filmova, u kojima je “posuđivao” svoj glas. Preminuo je iznenada 1990. godine u svojoj kući u Beogradu, pripremajući se za predstavu.
Predrag je, s druge strane, bio poznat kao izrazito karakteran glumac. Stariji od Dragana pet minuta, ali i dva kilograma lakši, jedva je preživio nakon poroda.
Njegova karijera bila je mnogo bogatija, jer je bio jedan od najcjenjenijih glumaca svog vremena, ali i veliki boem i samotnjak.
Publika ga se najviše sjeća kao kućepazitelja Franje iz filma “Otac na službenom putu”, u kojem je pokazao i svoje muzičko umijeće pjevajući “Ćikitu”, te kao ujaka Koste iz nekada veoma popularne serije “Bolji život”, ali i kao mašinovođe u “Život je lep”.
No, vodio je, pogotovo za današnje vrijeme, vrlo neobičan život. Kada nije snimao filmove ili igrao predstave, nije bio, kao mnoge njegove kolege, spreman za nastavak druženja i čašicu razgovora do sitnih sati. Odlazio bi u svoju vikendicu na Bisernom otoku na Mrtvoj Tisi, gdje je u miru satima pecao. A tu su ga 1997. pronašli mrtvog u plićaku, pokraj štapova za pecanje.
Od stonotenisera do DJ-eva
Admir i Enis Mujabašić jednojajčani su blizanci iz Živinica, koje gledaoci pamte kao učesnike šoua realnosti “Veliki brat” od prije sedam godina. Jedina razlika između njih je ta što Admir svira harmoniku, a Enis gitaru. Studirali su mašinstvo u Tuzli, bili su vrlo talentirani stonoteniseri, ali ih je estrada ipak više privlačila.
– U Živinicama su nas, valjda, svi znali. Mala je sredina, a mi blizanci pa je to svima bilo interesantno. Ali, kad smo izašli iz kuće “Velikog brata”, skoro da nismo mogli da prošetamo ulicama bilo gdje u BiH ili u Srbiji a da nas neko ne zustavi da bi se uslikao s nama. Snimili smo pjesmu pa smo počeli s organiziranjem partija u regionu. Posao DJ-jeva ide nam dobro. Mnogi nas traže i još teško razlikuju – kaže Admir.
Majkl i Ešton Kučer
Popularni holivudski glumac Ešton Kučer (Ashton Kutcher) ima brata blizanca Majkla (Michael), koji je rođen s cerebralnom paralizom, a imao je 13 godina kada mu je transplantirano srce. Danas je portparol organizacije koja pomaže djeci koja se bore s istom bolešću. Ima sina Džeksona (Jackson) i živi u Ajovi.
O bratu ima samo riječi hvale. Kaže da ga je Ešton uvijek branio od nasilnika i tukao se za njega. Bili su jako povezani.
– Kad sam završio u bolnici zbog srca, Ešton je stalno bio uz mene, uopće nije odlazio kući – kaže Majkl.
Poželjni brat Skarlet Johanson
Skarlet Johanson (Scarlett Johansson) ima brata blizanca Hantera (Hunter), koji se, također, okušao na filmskom platnu, ali bez većeg uspjeha.
Slavna sestra, čini se, i nije baš mnogo pomogla svom bratu, koji je svojevremeno visoko kotirao na listama najpoželjnijih muškaraca na svijetu.
