Knjiga je, kako autor navodi, dug prema strijeljanim građanima Srebrenice u čijoj grupi je bio i on.
“Padom Srebrenice ja sam otišao u UN bazu u Potočarima, jer sam bio ranjen. Međutim, pripadnici holandskog bataljona nisu mi mogli pomoći i zaštiti me, tako da sam i ja krenuo prema mjestu gdje su srpski vojnici odvajali muškarce od žena i djece. U trenutku kada sam prilazio autobusu jedan od vojnika se okrenuo što sam ja iskoristio i ušao u autobus sa ženama i djecom. Sve punktove, do posljednjeg, uspješno sam prolazio, jer su me žena i djeca štitili svojim tijelima. No, u blizini Kladnja, na posljednjem punktu, svi smo izašli iz autobusa a onda su mene odvojili i poslali u kamion za strijeljanje sa ostalim muškarcima”, priča Kadir Habibović, koji je prije agresije na BiH deset godina radio u Rudniku boksita.
Srpski vojnici su nakon posljednjeg odvajanja žene i djecu poslali u pravcu Kladnja, dok su muškarce potrpali u kamion i odvukli ka Rašinom hanu na područku vlaseničke opštine. Habibović je po dolasku na lokaciju za strijeljanje iskočio iz kamiona i pobjegao.
“Lutao sam šumama, gubio nadu da ću doći do slobodne teritorije i spremao se na predaju. U tom trenutku slabosti glas s planine Udrč ukazuje mi da ima spasa. Nastavio sam s jednom grupom Srebreničana proboj ka slobodnoj teritoriji. Spuštali smo se s planine Sokolina ka potoku Jezernica koji je bio miniran. Nažalost, jedan mladić je aktivirao poteznu minu čija je eksplozija ubila osam ljudi. Nakon eksplozije sa srpskih položaja su prema nama pucali iz puškomitraljeza i drugih oruđa. Izranjavani, izmoreni, gladni i bosi smo 27. jula stigli do slobode”.
Detalje proboja zapisivao je u sveske, a taj materijal je nedavno objedinjen u knjigu “Život protiv smrti”.
“Sada mi je lakše, jer smatram kako sam se odužio ljudima s kojim sam rame uz rame bio vođen na strijeljanje. Knjiga čuva uspomenu na njih, a preporučujem je i onima koji negiraju genocid. Čitaoci koji su među prvima pročitali knjigu rekli su mi kako u njoj nema mržnje. Odgovorio sam im kako niko nema pravo na mržnju, pa ni ja”.
Habibović sada živi u Živinicama, a njegova kuća u blizini Potočara nikada nije obnovljena. Onima koji budu čitali njegovu knjigu poručuje: “Zamislite svoj grad umjesto moje Srebrenice, svoj narod umjesto naroda kojem ja pripadam i svoje ime umjesto moga imena. Poslije toga donesite sud i pokušajte, bez bojazni, da vas svi čuju, odgovoriti na pitanje: ‘Šta su oni uradili nedužnom narodu Srebrenice'”.
Kadir Habibović danas je u Potočarima klanjao dženazu za 175 šehida. Igrom sudbine ostao je živ, a svoju golgotu je zapisao i sačuvao za sva vremena.
