Sarajlije u Beogradu zovu Bosanci. Taj naziv najbolje ilustruje endemsko porijeklo izbjeglica iz Sarajeva, čije se bratstvo i jedinstvo pretvorilo u nenamirenu beogradsku multietničnost.
Razapeta između traume i nostalgije, kao u nekoj neugodnoj tišini, ili pjesmi koja nije oživjela svoje stihove, skrajnuta je priča o Sarajlijama koje su tokom proteklog rata došle u Beograd i postali svjedoci ekonomskog trasiranja politike, bezuspješnog otimanja tradicije i opšteprihvaćenih improvizacija, u kojoj burek gubi trku s kroasanima, piše Esad Kučević za Al Jazeeru.
Većina, naviknuta da je “sve” samo u glavnom gradu, konačno priznaje da se može uspjeti i van Beograda, ali ne i mimo Beograda, za koji bi se, hodajući makar nekoliko sati po njemu, reklo da se duh Sarajeva dobro ukorijenio u njemu. Svako malo naleti se na “sarajevski ćevap”, “sarajevski burek”, sve više afirmisanih pojedinaca u privatnom biznisu, nauci, sportu, muzici, filmu, književnosti koji su došli iz šeher Sarajeva.
Sjećajući se prošlosti, ne spominju budućnost
“Dogodilo se ono što je neizbježno”, objašnjava svoje iskustvo ekonomistkinja Milena Stojanović, s ranijom adresom u sarajevskom naselju Buća Potok, i nastavlja: ”Ideologija nas je prevarila. Sve zajedno, do samouništenja. Nismo razumjeli kad nas je drug Kardelj opominjao da sistem ne donosi pojedincu sreću nego se ona zaslužuje. U očovječenom sistemu, u kome je individualno duboko ukorijenjeno u sistem, koji je imao ugrađene greške, ali imao je neku vrstu osiguranja, bekapa, kako kažu ovi informatičari. Imao je klicu bezbjednosti koja se pretvorila u svoju suprotnost. Paradoksalnu, nemoguću i do ludila izdajničku.”
Međutim, grešni gubitnici izgubili su ono što su imali, što su mogli imati i najbolje dijelove sebe. Izgubili su vezu s komšijama, okolinom, rodnim gradom, prijateljima, sa sobom kakvi su nekad bili.
“Svi smo u minusu. Niko ne pominje budućnost. Ona je potrošena. Više ne postoji, ni u najoptimističkijim prognozama. Ali, koje srce može olako da podnese odvajanje od samoga sebe – ono ničim izazvano, pohabano razdvajanjem porodice – rastanke na kućnom pragu, kad rođeno dijete posljednji put za sobom zatvara vrata roditeljskog doma? Kako bez stresa, u jednom trenu skupiti snagu, kako da se suočimo i prihvatimo da se sve najljepše u životu neumitno preseli u prašnjave foto-albume”, pita se Milena Stojanović iz beogradskog naselja Braća Jerković.
Milena se uvjerila da je traganje za utjehom, na ušću Save u Dunav, neizvjesna misija. Neka vrsta ličnog raskršća, u kojem sjećanje na zavičaj donosi reku suza.
“Naravno, nedostaje mi Sarajevo. Često se sjetim kad smo živjeli svoje najljepše godine, kad smo u rano jutro jeli vruće kifle iz pekare na Baščaršiji i perece iz kioska kod Prve gimnazije, kad smo se svako veče sastajali na Klupi ili kod Čenge, kad smo se trebevićkom žičarom penjali na planinu i odozgo se divili ljepoti našeg grada, kad smo u zimske dane mirisali pečeno kestenje na Vase Miskina, dok nas je gusti sarajevski smog štipao za oči i nos. Kad smo uobrazili da umjesto olovki možemo uz ‘Indekse’ da šiljimo mozak da bismo devedesetih bili prinuđeni na odstupnicu. Da prihvatimo suženje svjesti, intelekta, suživota, duhovnu nemoć, rušilački bes, predaju srca i duše”, kaže Milena.
Dok joj brojanica klizi niz ruku, Milena iskreno kaže da nije našla životni mir u rezervnoj varijanti, uz samopriznanje da će zauvijek ostati “ponosna Sarajka”.
Nit’ si vino nit’ si voda
Branislav Golijanin iz sarajevskog naselja Osijek svojim primerom svjedoči kako izgleda ostati sam, izgubljen, bez posla, para i prijatelja, na obodu beogradskog predgrađa Zemun Polje:
“Niko ne zna šta su muke teške ako kao moje olovne noge nije prošao Novi Beograd, Bežaniju, Altinu i Batajnicu pješke. Čini mi se, ništa strasnije, ili strašnije, što bi rekli u Bosni, nije moglo da me snađe. Bio sam i danguba, ali svoj na svome, a ne među svojima. Mukotrpno sam preživio zahvaljujući novobeogradskom ‘buvljaku’, kineskim dućanima i preprodajom voća i povrća kod starog Merkatora. Radeći dan i noć, da prehranim ostarjele roditelje, koji se nikako ne privikavaju, nego čeznu za zavičajem i stalno pominju Ilidžu. Čak su ostavili u amanet da ih tamo ukopam, dok su dječurlija odrasla u gradskim autobusima, na putu za Zemun, sasvim druga priča. Za njih, kažu, postoji samo Zemun, taj jedan grad, uz koji je Beograd.”
Golijanin, kaže, pamti teške sarajevske dane. Olovno nebo nad planinama oko Sarajeva u krvi mu je, kao i navika da, pomalo šeretski, citira Branka Ćopića: “‘Vrag je sa mnom gloginje mlatio’, što bi rek’o Nikoletina Bursać kad bi pokušao da uprosti nešto neobjašnjivo. U tom stilu dolazak u Srbiju doživljavam istovremeno kao božiji blagoslov i božiju kaznu. Međutim, mene i moju porodicu niko nije natjerao da odemo s Ilidže, odluku smo donijeli svojevoljno, a ne odlukom nekih političara.”
Ilidžu je, kaže, napustio “zbog vladavine drugačijih zakona”.
“Većina je zatvorila oči i ćutala. Brigom o sebi, sve vreme se plašeći da se i Miloševićevoj Srbiji ne dogodi neki belaj. Brzo su pod suncem nebeskim, svojevoljno, bez ikakve prinude, rasprodali svoju imovinu i pobjegli glavom bez obzira jer se njihov glas više nije čuo. Ostavite priče o pritiscima drugima, mitinzi su organizovani da se ostane u Sarajevu. Lično sam bio na par njih, kad smo pozivani da ostanemo na vekovnim ognjištima, ali jednostavno nismo željeli da ostanemo u ratnom Sarajevu, koje više nije bilo naše.”
Nije njihov ni Beograd, u kojem se danas sve više govori ijekavski upravo zbog došljaka iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
“‘Danas izbeglica, sutra izjelica’, prozvali su nas starosjedeoci, koji u nama nisu vidjeli ni vino ni vodu. Samo strano tijelo i ništa više. Izviremo kao iz slivnika. Čim počnemo da režimo, bace nam kosku. Kao da smo nosioci provincijskog duha tamnog vilajeta, kao da smo došli da poseljačimo Beograd”, kaže Golijanin.
Mirno more ne pravi mornare
Još od Sime Milutinovića Sarajlije i njegove nekrunisane ljubavi prema Fati, negovanoj u svili i kadifi “iza božijih leđa na Paliluli”, do seobe devedesetih živi neka tajna veza, uzajamna privlačnost, u nekim etapama čak i neobjašnjiva bliskost Sarajeva i Beograda.
Dejan Marković zamijenio je urbano sarajevsko naselje Mojmilo za Kaluđericu, najveće divlje naselje u Evropi, u kojem ima ulica širine biciklističke staze i bezbroj poljskih WC-a. Na beogradskoj periferiji, Smederevskim drumom, ka Grockoj, posljednja je šansa za pridošlice, sarajevske izbjeglice, skromnijeg finansijskog stanja.
“Kako smo zaslužili, dobro smo prošli. Sada čitamo novine i portale i pratimo šta se tamo događa. Nismo sačuvali bivšu domovinu jer nije bila ničija iako smo u njoj svi uživali, kao u raju, za koji ni prstom nismo htjeli maknuti. Ni kad su iz kanalizacije izmilile raznobojne beretke i otele nam miris kifli. Sad je na sve strane opće licemjerje. Patetične žalopojke za izgubljenim vremenom. Egocentričnost i izdaja vlastite djece. Eto, to smo mi, Park kafana: “Nećemo se više sresti, reći ćemo hvala i oprosti, podignimo sada čašu za čaršiju lijepu našu. Često sanjam Sarajevo, Grbavicu i Koševo, gimnazijske dane, staru raju, park, kafane.”
Ali, Srbi iz Bosne oduvijek čeznu za Beogradom?
“Jeste, ali taj život koji smo imali u Sarajevu, ti momenti istkani od same svjetlosti nikad neće nestati. Ne, nije parče teritorije to što smo tamo imali nego ljudi. Ljudi koji su bili otvorenog srca, čiste duše, a tek ta energija koja je bojila to Sarajevo… Na žalost, takve energije više nema, niti u Sarajevu, a još manje u Beogradu”, lamentira Marković.
U razuđenom Beogradu, ipak, koliko-toliko poštuju migrante jer je svaki peti Srbin takođe izbjeglica.
“Glavu gore, biće bolje. Važno je kad-tad, makar na proputovanju, otići u Sarajevo. Bar vikendom vraćam se majci u Bosnu, da udahnem vazduh, od koga se srce steže”, meraklijski, iz sedla optimizma, reče Marković.
