Ruan jedva da još opaža ljude i prostorije u prepunom azilantskom domu u blizini Kelna – u koji je nedavno smješten. Ovog mladića iz Somalije muči unutrašnji nemir. Košmari mu ne daju da noću normalno spava. Sve češće mu se pred oči vraćaju slike napada u kome su mu ubijeni roditelji. Ruana su mučili, njegova sestra Marula je silovana. Njih dvoje su rješili da pobjegnu za Evropu, i posljednji novčić svoje ušteđevine su dali švercerima ljudi koji su ih prebacili na Stari kontinent. Za vrijeme rizičnog prelaska Sredozemnog mora čamcem, izgubljena su im dokumenta. Stigli su najprije u Italiju, a zatim se njihovo ilegalno putovanje nastavilo i preko Francuske i Holandije su dospijeli do Njemačke. Svoju odiseju su već opisali njemačkim organima vlasti – u tome im je pomogao jedan prevodilac. Sada radije ćute i ne žele da ih fotografišu: to je već učinila policija.
Mjere identifikacije
Udruženja ljekara smatraju da je taj postupak etički nekorektan i ukazuju da “starost kostiju” ne mora da se poklapa sa realnom starošću osobe. Mnoge mlade izbjeglice tu mjeru doživljavaju kao poniženje. One se često žale i na uslove prijevoza.
Berlinski Senat je, na primjer, 2013. priznao da se maloljetnicima čak vezuju i ruke ili stavljaju lisice “kako bi se izbjeglo da ta lica ugroze druge ili sebe ili u cilju spriječavanja bjekstva”. Osim toga, za vrijeme utvrđivanja identiteta, izbjeglice se često smještaju u pritvorske ćelije, a sve mjere ograničavanja slobode prilikom te procedure moguće je sprovoditi i bez sudskog naloga. Kada policija posumnja da je neko ilegalno ušao u Njemačku, mora da pokrene istražni postupak i proceduru službene identifikacije – osumnjičena lica se fotgrafišu i uzimaju im se otisci prstiju. Ako ta lica nemaju lične isprave a policija ne može da se osloni na njihove navode, mora da se utvrdi njihova starost. Taj posao obavljaju instituti za sudsku medicinu. Tamo izbjeglicama pregledaju zube i građu kostiju, a po potrebi i polne organe. A ako se ispostavi da je to nedovoljno, starost se utvrđuje rentgenskim snimanjem kostiju ruku, grudi ili zglobova ključnjače.
Košmar zvani zahtjev za azil
Ono što predstavlja ogromno opterećenje jeste i dugo trajanje rješavanje zahtjeva za azil. Postupak može potrajati i do godinu i po dana. Poseban stres donosi kratkoročno produžavanje pivremene dozvole boravka. “Vrijeme nesigurnog boravka u Njemačkoj ljudi doživljavaju kao vrijeme potpune nemoći i to pojačava posttraumatske poremećaje nastale zbog doživljaja koji su prethodili bjekstvu”, kaže pedagoškinja i psihoterapeutkinja Elize Bitenbinder, koja radi za Saveznu radnu zajednicu psihosocijalnih centara za izbjeglice i žrtve mučenja. Riječ je o udruženj 25 ustanova specijalizovanih za terapiju traumatizovanih izbjeglica. “Rijetko kada je bilo tako mnogo izbjeglica u Njemačkoj kojima je potrebna terapeutska pomoć”, saopštio je nedavno jedan predstavnik organizacije Pro azil.Ali to je samo jedan od mnogih problema sa kojima moraju da se suoče izbjeglice poput Ruana i Marule. Pri svakom rješavanju zahtjeva za azil, Savezni zavod za migracije i izbjeglice provjerava da li podnosilac ima pravo na zaštitu. Ako su podnosioci prije dolaska u Njemačku već stupili na tlo neke druge zemlje Evropske unije, ta zemlja treba i da ih primi. U slučaju Ruana i Marule, to je Italija. Sada se ispituje kako su došli do Njemačke. U to ispitivanje spada i navođenje razloga bjekstva iz otadžbine. U prošlosti su ti razlozi veoma često bivali okvalifikovani kao “nedovoljni”.
Brdo problema
Psihičko opterećenje sa kojim se bore izbjeglice često ostaje nezapaženo. Depresije, strahovi i čak suicidalne tendencije ostaju neotkrivene i ne leče se: medicinska njega je u zakonu o azilantima ograničena samo na akutna oboljenja i bolove.
I u svakodnevnom životu izbjeglica postoji povećan rizik od nastupanja psihičkih poremećaja. Potražiocima azila je, na primjer, u prvim mjesecima boravka u Njemačkoj zabranjeno da rade. Učenje nemačkog jezika im se omogućava tek kada dobiju “jači” boravišni status. Prinudnu čamotinju pojačava i obaveza izbjeglica da ne napuštaju privremeno mjesto boravišta. Centralni smještaj u suštini izgleda kao geto. A kada se pri tome ljudima podjele bonovi za kupovinu hrane, uz zabranu kupovanja artikala široke potrošnje, to pojačava osjećaj gubitka dostojanstva, prenosi psihološkinja Elize Bitenbinder.
Olakšavajuće okolnosti
Situacija izbjeglica bi trebalo da se poboljša. Njemački Ustavni sud je odlučio da se potražiocima azila i izbjeglicama dodjeli više novca kako bi im se garantovao egzistencijalni minimum dostijan čovjeka. Sve je više gradova u kojima su vlasti odustale od djeljenja bonova za hranu – umjesto toga, izbjeglice dobijaju novac koji mogu da troše onako kako žele. Zabrane napuštanja mjesta privremenog boravka bi trebalo da budu ukinute – prema prijedlogu novog zakona koji je podnijela njemačka vlada. A strah od budućnosti… će i dalje mučiti mnoge izbjeglice – kao što stalno muči i Ruana i Marulu iz Somalije.
