Radi se o prvoj ustanovi ovakvog tipa u Bosni i Hercegovini. Uz većinsku finansijsku pomoć austrijske organizacije ˝Hillfswerk˝, objekt namijenjen navedenoj populaciji stanovništva, koja uglavnom odbačena od društva živi u vlastitom svijetu, uskoro bi se trebao početi graditi u tuzlanskom naselju Bukinje, javlja Anadolu Agency (AA).
˝U Udruženju roditelja djece sa autizmom, gdje se javljaju uglavnom roditelji sa djecom koja imaju autizam sa područja Tuzlanskog kantona, registrovano je blizu 100 autista, mada je, prema procjenama stručnjaka, taj broj daleko veći. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, broj autista u BiH se kreće između 8.000 i 35.000˝, izjavio je za Anadolu Agency (AA) Meho Sadiković, predsjednik Udruženja čiji će 26-godišnji sin Denis biti jedan od korisnika centra.
Denisa roditelji svakodnevno dovode u Zavod za odgoj i obrazovanje osoba sa smetnjama u psihičkom i tjelesnom razvoju u Tuzli.
Beba u tijelu odraslog čovjeka
Iako je riječ o biološkom razvojnom poremećaju mozga koji od članova porodice zahtijeva velike žrtve, doživotna odricanja i apsolutnu posvećenost, Denisovi roditelji Senada i Meho u razgovoru za AA ističu da ni u jednom trenutku nisu pomislili da napuste sina.
˝Ne stidimo ga se i volimo ga. Ne bih mogla zamisliti da navečer legnem spavati, a da ne pregledam da li je on zaspao. Denis je beba u tijelu odraslog čovjeka. Veoma je snažan, ali ne komunicira sa okolinom i ne ispoljava emocije. Ne zna za opasnost zbog pada sa visine ili opasnost od auta. Imamo stan na 16. spratu, ali s njim je nemoguće tamo živjeti. U početku smo zaključavali prozore i vrata, ali kasnije smo se preselili u kuću. On zna da se iz tanjira jede, a iz čaše pije, ali ne razlikuje stvari, pa bi npr. iz čaše ili flaše popio apsolutno sve, uključujući i otrov. Osim toga, veoma je brz i moramo pratiti svaki njegov pokret. Ako bi pobjegao iz automobila ili iz kuće, ja ga ne bih mogla stići. Možda bi se izgubio i ko zna šta bi se moglo desiti. Strpljivi smo i za njega imamo beskrajnu ljubav i razumijevanje, a godinama učimo kako da ga zaštitimo˝, ispričala je Senada.
Ističući da je uzrok nastanka autizma još uvijek nije potpuno otkriven, kazala je da je njen sin rođen bez ikakvih znakova koji bi upućivali da nešto s njim nije u redu.
˝Normalno je progovorio i igrao se sa igračkama, ali sa nepune tri godine počeo se čudno ponašati. Prestao je da priča, a umjesto sa igračkama počeo se igrati sa krpama, izgubio je emocije, ponavljao pokrete i ni na koga nije obraćao pažnju. Doktori su nam rekli da ima autizam, što je nama bila potpuno strana riječ. Vodili smo ga na liječenje u Hrvatsku, a pet godina svaki mjesec išli smo u Mađarsku, gdje su mu vadili krv i serotonin i u tom je periodu koristio tri vrste lijekova. Međutim, nije bilo poboljšanja˝, kazala je naša sagovornica i dodala da je cijeli život njene porodice podređen Denisovim potrebama.
Druženja ili putovanja za Sadikoviće su teško i zamisliva, a kamoli ostvariva. Ne idu ni na svadbe, ni na rođendane, a posjećuju samo uži krug porodice i prijatelja koji su Denisu poznati i u čijem se prisustvu on osjeća sigurno.
˝Naši najbliži znaju dosta o njegovom stanju, pa kada im dođemo, oni znaju da je Denisu potrebno da bude sam u sobi. Tu dosta vremena provodi slušajući muziku. Možda zvuči nevjerovatno, ali koju god pjesmu da čuje, on je može skoro bez greške odsvirati na gitari˝, ispričala je Denisova majka i naglasila da je nekim roditeljima teško prihvatiti stanje svog djeteta.
Važno je prihvatiti stanje djeteta
Meho ističe da se o ovom teškom poremećaju u BiH vrlo malo zna i govori. Apeluje na roditelje da djecu odvedu doktoru ukoliko primijete ponašanje koje odudara od očekivanog, te da ga, ako se dijagnosticira autizam, što prije uključe u rehabilitacijske procese. Iz iskustva priča da što se ranije to uradi, možda se djetetu može pomoći da razvije neke socijalne vještine ili samostalnost. Lijeka za autizam nema i poremećaj koji se najčešće otkriva u dobi između druge i treće godine, traje do kraja života.
˝Velika je greška skrivanje i nepriznavanje da sa djetetom nešto nije u redu. Udruženje ima dobru saradnju sa većinom ljekara, pedijatara i Klinikom za psihijatriju u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla. Međutim, još uvijek ima i onih doktora koji su nedovoljno educirani o ovom problemu i edukatora koji ne žele posjećivati seminare i konferencije na kojima se govori o novim rehabilitacijskim metodama˝, tvrdi Meho.
Prema njegovim riječima, iako se BiH obavezala da će štititi prava ove kategorije stanovništva, do sada je najveća pomoć stigla iz Republike Hrvatske i Centra za autizam Zagreb.
˝Obučili su šest bh. edukatora, a mnogo su pomogli i prilikom edukacije roditelja. Kada se izgradi, u novom tuzlanskom centru primjenjivat će se zagrebački plan rada˝, zaključio je Meho, naglašavajući da će roditeljima biti djelimično lakše kada centar proradi.
