Angela Merkel je najavila drastične mjere ograničenja u Njemačkoj kojima bi se trebalo suzbiti širenje zaraze koronavirusom. Ali kako one izgledaju u svakodnevici? Evo jednog izvještaja “iz prve ruke”.
Da ste jutros prošetali centrom bonske četvrti Bad Godesberg, pomislili biste da je jučerašnji (16. 3.) nastup Angele Merkel u kojem je govorila o drastičnim mjerama kakve poslijeratna Njemačka još nije vidjela neka arhivska snimka. Prije toga je njemačka vlada objavila “Smjernice za jedinstveno djelovanje” u suzbijanju širenja koronavirusa. Prema njima bi trebale biti zatvorene sve trgovine osim onih za opskrbu prehrambenim namirnicama, tržnica, službi dostave, apoteka, banaka, pošte, trgovina za prodaju pića, praonica, frizerskih salona (?!), trgovina za kućne ljubimce, trgovina s vrtnom opremom, veleprodajnih centara, prodavaonica novina i benzinskih pumpi. Štoviše, mnoge od njih će ubuduće smjeti raditi i nedjeljom. “Smanjiti društvene kontakte što je više moguće” s jedne strane, rekla je njemačka kancelarka, a s druge strane gospodarski život spasiti koliko se spasiti može. Špagat je to koji se mnogima čini nemogućim, a u mnogim segmentima i nelogičnim. Recimo, zašto frizerski saloni – koji definitivno nisu nužni za preživljavanje i u kojima se fizički kontakti između mušterija i pružatelja usluge ne mogu izbjeći – smiju ostati otvoreni? Federalnom uređenju Njemačke se može zahvaliti da smjernice iz Berlina uvijek trebaju određeni vremenski period da bi stigle do ulica pojedinih saveznih pokrajina. I da tamo dolaze u različitim oblicima i različitom tempu.
Otvorene sve trgovine
U Bad Godesbergu su danas (17.03.), na primjer, otvorene ama baš sve trgovine. Sunce sja kao usred njemačkog ljeta, ljudi opušteno šetkaju, i što je najčudnije, posebno puno onih “odokativno” starijih od 65 godina. Njih se, očito, nisu dojmila sva upozorenja i prosvjetljenja o rizičnim skupinama. Niti aktualne statistike o broju zaraženih u njihovoj saveznoj pokrajini. U Sjevernom Porajnju i Vestfaliji je uvjerljivo najviše zaraženih koronavirusom u Njemačkoj, trenutno – a brojke rastu iz sata u sat – preko 3.000, s 12 smrtnih slučajeva. Treba, međutim, pritom reći i da je to najmnogoljudnija savezna pokrajina s gotovo 18 milijuna stanovnika.
Od zaštitnih maski i rukavica u Bad Godesbergu nema ni traga. U svojoj jutarnjoj “ophodnji” sam vidjela samo dvije osobe s maskama – ali oko vrata – iskrcali su se iz automobila na kojemu je pisalo “Mobilna njega”. Apoteke su prilično prazne, svatko ulazi i izlazi kad i kako hoće, nema nikakvih restrikcijskih mjera. Provjerila sam i kakvo je stanje u trgovini prehrambenim namirnicama u mom kvartu – ništa znatno drugačije nego zadnjih dana. Police pune voća i povrća “svih vela” i iz svih zemalja, svježeg mesa napretek, škrinje pune smrznutih pizza. Tu i tamo je na pokojoj polici “tanko” – tjestenine nema baš u izobilju, tost je poprilično rasprodan, pokoja vrsta konzervi, nema tableta za perilicu suđa. Dobro je, mislim. Ljudi kupuju dnevne količine, vidim, nema gužve, nitko nije nervozan. Samo se jedna gospođa čudi kako opet nema toaletnog papira. Nestašica toaletnog papira vlada, međutim, već tjednima. I brašna, ali to mi se već čini puno logičnijim.
Nema više sporta na sportskim terenima
Jučer je za mnoge, pa i mene, na dnevnom programu bila zadnja sportska aktivnost na nekom sportskom terenu. Sinoć sam odigrala svoju zadnju partiju tenisa barem do, ako sam dobro shvatila, 19. travnja kada u Bonnu završavaju uskrsni praznici. Trčala sam, kunem vam se, kao da mi je zadnji put u životu da igram bilo što na nekom sportskom terenu. Možda i jest, rekao bi koji cinik. Moram priznati da još uvijek razmišljam – a vidim i moje okruženje – u kategorijama što do kada smijem, a što ne smijem, a ne hoću li ovu pandemiju preživjeti. Vjerojatno je i to neka sljedeća faza. Ali za sada je izvjesno da su svi, ama baš svi sportski objekti u Bonnu zatvoreni i da je na njima zabranjeno igrati – nogometna igrališta, sportske dvorane, bazeni, fitness studiji, teniski klubovi pa čak i igrališta za djecu na javnim površinama. Još u nedjelju (15. 3.) je moja kćer s troje svojih prijatelja proslavila svoj 15. rođendan u Laser Tag Areni u Bonnu. Na njihovoj stranici je tada još pisalo kako njihova igraonica za djecu i odrasle, prema kriterijima Instituta Roberta Kocha, najmjerodavnije instance za epidemiologiju u Njemačkoj, nije rizični objekt pa ga ne moraju zatvoriti. Tada su već bila zatvorena kina, kazališta, muzeji. Dan kasnije, u ponedjeljak, je, međutim, zatvorena i Laser Tag Arena kao i sve igraonice svih vrsta.
Restorani rade do 18 sati, škole zatvorene
Restorani i drugi gastronomski objekti su još otvoreni, ali dobili su nalog da smiju raditi od 6 ujutro do najkasnije 6 navečer. Moj kvartovski talijanski restoran je inače radio od 12 do 15 i navečer od 17 sati. Danas vidim konobara kako već od ranog jutra stavlja jastuke na stolice. “Promijenili ste radno vrijeme?” – pitam ga. “Da, dok uopće još možemo raditi”, kaže mi on i ukazuje mi na tablu na kojoj stoji kako “u ovim posebnim vremenima nude i uslugu dostave” – i to i navečer kada je lokal zatvoren za goste. I ugostitelje egzistencijalni strahovi tjeraju na domišljatost.
Jedina mjera koja je u Njemačkoj zaživjela jednako dosljedno u skoro svim saveznim pokrajinama je obustava nastave. 43.000 škola s 11 milijuna učenika i 57 vrtića s nešto manje od četiri milijuna djece je pogođeno ovom mjerom. Odluka o obustavi nastave u Sjevernom Porajnju i Vestfaliji (i školstvo je u nadležnosti saveznih pokrajina) je pala prošlog petka. Prva dva dana u ovom tjednu slove kao neka vrst prijelaznog roka u kojemu su roditelji mogli slati djecu u školu, ali samo na čuvanje, a ne i podučavanje. Od sutra (18. 3.) u školu mogu dolaziti samo djeca do 6. razreda čiji roditelji rade u zanimanjima posebno važnima za funkcioniranje zdravstva, ali i ona samo na čuvanje, a ne i podučavanje. Ovo je strategija koja se s malim varijacijama prakticira u svim njemačkim saveznim pokrajinama.
I na kraju, pitamo se svi: koliko će sve ovo trajati? Koliko dugo naša djeca neće ići u školu, koliko dugo će važiti ove mjere restrikcije života? Angela Merkel zna kako odgovoriti na pitanja na koja ne može ili ne želi dati egzaktan odgovor: “Što se svaki od nas bude više pridržavao ovih pravila, to ćemo brže proći kroz ovu fazu.”
