Kada je ružno vrijeme, učiteljica Fikreta na putu do škole poveze Jovanu koja je treći razred. Ispraća je brat Momir koji ima četiri godine i jedva čeka da se i on upiše u školu pa da i po njega dođe učiteljica Fikreta. Područna škola kupreške Osnovne škole ‘Fra Miroslava Džaje’ u Ravnom danas broji šest učenika – Jovana je treći razred, Nenad i Anel drugi, Anela treći, Mahir je peti razred i imaju prvačića Idriza, piše zasvakodijete.
– Ovdje je nekada bilo više od 300 učenika u dvije smjene, bilo je još područnih škola, sada ih je šest. Mi smo mala škola puna ljubavi, veselja, radosti, igranja i crtanja. Učenici koji poslije petog razreda odu odavde budu odlični gdje god se upišu, učimo i ćirilicu i latinicu, kad radim nešto za četvrti ili peti razred to uz svoje gradivo prate i ovi mlađi pa i oni dosta toga već znaju – priča učiteljica Fikreta dok smo na času odjeljenske zajednice. Dodaje da je odjeljenje i inkluzivno, i da ima dvoje učenika sa disleksijom i disgrafijom.
Vrijeme je ružno pa su djeca prije početka nastave nakratko ‘okružila’ malu peć na drva da se ugriju. Makadamski put kroz selo poslije zime se obnavlja, pa Anel i Anela taj dan nisu mogli doći u školu jer je dio puta kojim trebaju proći bio zatvoren.
Uskoro treba da počne čas, a na naše pitanje koji predmet najviše vole, skoro svi odgovaraju – matematiku! Idriz kaže da voli i da crta, a Jovana da su joj svi predmeti dragi, pa joj je zato i knjižica ispunjena svim peticama. Mahir završava peti razred i kaže da je tužan što sljedeće godine neće ići kod učiteljice Fikrete u školu.
– U selu je malo djece, a s kraja na kraj je 10 kilometara, tako da su jedni od drugih dosta udaljeni i škola im je prilika da se igraju zajedno. Zato kad je lijepo vrijeme dođu biciklima ili pješke ranije pred školu, i igraju se do početka nastave – priča nam učiteljica Fikreta.
Dok je Jovana u školi, njen brat Momir kod kuće najsretniji je kad tata Dušan Mračajac pusti ovce ispred pa da može trčati za njima. Starije sestre Renata koja je treći razred srednje, i Slađana koja je sedmi razred osnovne škole, tokom sedmice s bakom su u Šipovu jer tamo imaju smještaj, a kući dolaze za vikend. Porodica Mračajac u selo Ravno vratila se 2002. godine iz Lišnje kod Prnjavora gdje su bili u izbjeglištvu.
– Odlučili smo se vratiti i baviti se onim čime smo se bavili i prije rata – stočarstvom. Imali smo 120 ovaca i planirali širiti stado na 250 kad je rat počeo. Život u izbjeglištvu je bio težak, nisam se mogao baviti svojim poslom, i u decembru 2002. godine se pružila prilika da dobijem prevoz koju nismo htjeli propustiti, i krenuli smo – prisjeća se Dušan povratka u Ravno u kojem danas živi tek 80-ak ljudi, a prije je, kaže, bilo oko 200 domaćinstava. On ima nekoliko krava i 40-ak ovaca.
– Kad smo se vratili, velik snijeg bio, ja pješačila kroz selo, nije se još narod toliko vratio, vidim više puta neke cuke. Poslije pričam komšiji da sam samo cuke srela, kaže mi on – nisu to cuke, to su vukovi. Eto kako je bilo kad smo se vratili, ali nije nam žao, radimo, živimo od svog rada, školujemo djecu i to nam je sad glavno – priča mama Mira dodajući da većinu hrane koju jedu sami i proizvode. Jovana se već vratila iz škole, a Momir je u međuvremenu zaspao na kauču pored pa Jovana u tišini radi zadaću za stolom gdje joj je, kaže, najdraže raditi. Kad završi zadaću najradije gleda crtiće od kojih su joj najdraži ‘Maša i medo’.
Mira i Dušan kažu da su uz sve poteškoće koje život na selu donosi zadovoljni, sva djeca su zdravstveno osigurana i redovno vakcinisana, a već brinu šta za dvije godine kada Renata bude trebala na fakultet, Slađana završava osnovnu i kreće u srednju, Jovana će završiti peti razred i također morati u školu u Šipovo, a mali Momir će krenuti u prvi razred.
– Mi ćemo uraditi sve što možemo da Renatu upišemo na fakultet, naravno ako to ona bude htjela. Razmišljamo o opcijama za Mostar ili Banja Luku, Sarajevo nam je daleko i skupo – kažu Mira i Dušan.
Kroz projekat “Primjena koncepta ljudske sigurnosti u cilju stabilizacije zajednice u Kantonu 10” koji finansira UN Fond za ljudsku sigurnost a implementiraju ga UN agencije u BiH – UNDP, UNICEF, IOM i UNHCR, Dušan je dobio mašinu za baliranje sijena-balirku, koja će mu, kaže, mnogo pomoći.
– Mi nismo nomadski stočari i ne vodimo ovce na ispašu, već tokom ljeta prikupljamo i baliramo sijeno kojim tokom zime hranimo ovce. Meni je za moje ovce trebalo tri do četiri hiljade bala, a baliranje sam morao plaćati 60 do 70 feninga po bali. Sada ću sam balirati i vjerujem da ću uštedjeti dovoljno novca da ne moram prodavati ovogodišnje janjce, i tako ću skoro uduplati stado do sljedeće godine što će nas dodatno ustabiliti, pa vjerujem da ćemo biti u prilici da Renati priuštimo daljnje školovanje na fakultetu, a poslije i ostaloj djeci – pojašnjava nam Dušan.
Posjetili smo porodicu Mračajac i za vikend kada su tu Renata i Slađana koje kad završe školske obaveze vole pomagati mami oko stoke i u kućanskim poslovima. Kažu da im odvojenost od roditelja i sestara teško pada, posebno Slađani, dok se Renata, kaže, navikla. Ipak, najtužniji dan im je nedjelja kada idu ponovo u Šipovo.
– Idem u srednju šumarsku u Šipovo, i voljela bih ako budemo finansijski u stanju da idem i na fakultet, da se dalje školujem. Imam još završiti treći i četvrti razred pa još toliko ni ne razmišljam konkretno šta ću studirati, za sada najvjerovatnije šumarstvo – kaže nam Renata. U Šipovu, kaže, poslije škole obično uči, ima kompjuter s internetom koji najviše koristi za učenje engleskog jezika i u slobodnbo vrijeme Facebook. Prati žensku odbojku, navija za odbojkašice ‘Zvezde’ i kaže da bi voljela probati da trenira.
Sestra Slađana kaže da bi voljela ići u srednju školu.
– Želja mi je da budem glavna kuharica u restoranu ili hotelu”, kaže Slađana kojoj je osim odvajanja od roditelja posebno teško palo i to kad je završila peti razred jer je bila posebno vezana za učiteljicu Fikretu s kojom je svaki dan išla u školu. Kad je ona išla u školu, bilo ih je 10 đaka.
– Teško joj je palo odvajanje od nas, ali i od učiteljice Fikrete. Ona je s Fikretom stalno htjela ići u školu, čak i kad je lijepo vrijeme – kaže tata Dušan.
