Sve ima svoju mudrost, ali mudrost gajba (nevidljivo) nije dostupna ograničenoj ljudskoj spoznaji. …moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao. (4/19) Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate. (2/216) Uzroci koje čovjek spoznaje imaju kadkada posljedicu, a kadkada ne. Prethodnica događajima (premise) koje čovjek drži da su neminovne, ponekad ih poprate rezultati, a ponekad ne. To je zbog toga što uzroci i prethodni događaji nisu ti koji daju rezultate i djela, nego rezultate i djela čini i daje Apsolutna volja, koja istovremeno čini i uzroke i prethodna djela. Ti ne znaš, Allah može poslije toga priliku pružiti, 65/1 a vi ćete htjeti samo ono što Allah hoće (76/30)
Mu’min ne odbija uzroke, on ih prima, jer mu je naređeno da ih primi, ali Allah je Taj koji određuje njihove posljedice i daje rezultate. Zadovoljiti se Božijom milosti, Njegovom pravdom, mudrosti i znanjem jedina je sigurna zaštita i spas od straha i sumnja. Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas da budete škrti, a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju; Allah je neizmjerno dobar i zna sve, (2/268)
Živio sam U OKRILJU KUR’ANA smirene duše, bezbrižan i sretan, videći Allahovu ruku u svakom događaju, i svakoj stvari. Živio sam pod zaštitom Allahovom, osjećajući pozitivnost Njegovih svojstava i Njegove aktivnosti. Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. (27/62) I jedini On vlada robovima svojim; On je Mudar i Sveznajući. 6/18 a Allah čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna. (12/21) i neka znate da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova,(8/24) On radi šta je Njemu volja. (85/16) a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći. i opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio; (65/2, 3) Nema ni jednog živog bića koje nije u vlasti Njegovoj;(11/56) Zar Allah sam nije dovoljan robu Svome? A oni te plaše onima kojima se, pored Njega, klanjaju. (39/36) A koga Allah ponizi, niko ga ne može poštovanim učiniti;(22/18) A onaj koga Allah u zabludi ostavi neće imati nikoga da ga na pravi put uputi. (13/33)
Sve što postoji nije prepušteno zakonima gluhoće i sljepila. Iza svega toga stoji stalno volja koja sve raspoređuje i određuje, postoji Apsolutno htijenje… Allah stvara što hoće i odabira. Naučio sam da Božija ruka djeluje, ali na njoj svojstveni način. Mi ništa ne možemo ubrzati da se dogodi, niti nešto predložiti Allahu. Božiji program, kako se to očituje U OKRILJU KUR’ANA, donesen je da se po njemu postupa u svakoj sredini, u svakoj fazi ljudskog života, razvoja i svakom stanju ljudske duše. Ovaj Božiji program postavljen je za čovjeka koji živi na ovoj Zemlji, uzimajući u obzir njegovu prirodu, njegovu moć, njegovu spremnost, njegovu snagu, njegovu slabost i njegovo promjenljivo stanje s kojim se on suočava. Sud čovjeka o vlastitom biću ne odražava to biće, jer umanjuje njegovu ulogu na Zemlji, obezvrjeđuje njegovu vrijednost u njegovom životu, bez obzira da li čovjek djelovao kao pojedinac, sam, ili u društvu kao njegov član. Osim toga on se ne može zanijeti i precijeniti svoju maštu i time uzdići iznad svoje moći, snage i zadatka zbog koga ga je Allah i stvorio i dodijelio mu taj zadatak. Međutim, ni u jednom ni u drugom slučaju ne može se pretpostaviti da su njegove prirodne karakteristike neznatne i površne, da su proizvedene po nekom zakonu ili da se mogu prekrižiti samo jednim potezom olovke. Čovjek je to biće, po svojoj prirodi, po svojim sklonostima i spremnosti, prihvaća se Božijeg programa da se time vine u najviše visine savršenstva, što mu je omogućeno prema onome kako je stvoren i kakva mu je uloga data poštujući njegovo biće, njegovu prirodu i osobine. On sam sebe vodi putem savršenstva uzdižući se Allahu. Ovo znači da je Božiji program postavljen za dugoročno, što je poznato samo Tvorcu ovog čovjeka, kome je On i poslao ovaj Kur’an. Čovjek nije prisiljen niti primoran ostvariti svoje visoke ciljeve iz ovog programa što prije. Pred njim je dug put, otvoren i nije ograničen dužinom života jedne osobe. Program ne insistira da se ostvari prolazna želja čovjeka, koji se plaši da ga smrt nešto neće preduhitriti pa da ne ostvari svoj dalekosežni cilj, kao što je to slučaj kod nosioca zemaljskog učenja, učenja koje traži da se ostvari nešto u toku jednog pokoljenja, a prekoračuju njegovu odmjerenu prirodu, jer ne mogu da se strpe na primjeni odmjerenog koraka. Na putu načela kojeg se oni pridržavaju dolazi do klanja, prolivanja krvi, rušenja svake vrijednosti, do nesigurnosti. Na kraju i oni će se sami srušiti i propast će njihovo vještačko učenje i teorije pod udarcima čekića prirode, čemu se ne može oduprijeti nasilničko učenje. Međutim, islam ide sigurno i polahko u skladu sa prirodom, pokrećući je na jednom mjestu, a zadržavajući na drugom, ispravljajući je kada skrene, ali nikada je ne razbija niti drobi. Podnosi je i trpi poput poznavaoca, poput providnoga i onoga koji se oslanja i uzda na ocrtani cilj. I sve ono što se ne završi u ovoj fazi završit će se u drugoj, trećoj, desetoj, stotoj ili hiljaditoj.Vrijeme je dugo, dugo (beskrajno), a cilj jasan. Put do velikog cilja je dug. I kao što drvo raste visoko i pušta svoje korijenje duboko u zemlju a grane širi na sve strane tako da se ponekad međusobno isprepliću, tako i islam raste i širi se polahko, sigurno i smireno. I na koncu bit će uvijek ono što Allah hoće da bude… Usjev ponekad prekrije pijesak. Ponekad crv pojede nešto usjeva, a ponekad se osuši zbog suše, a ponekad ga i poplava preplavi. Međutim, pravi poljoprivrednik zna da je to usjev koji će ostati i razvijati se i da će nadvladati sve nedaće kroz dugi život. On neće na silu raditi, niti će oklijevati, niti će pokušati da taj usjev sazrije nazor, bez odmjerenih prirodnih sredstava. Omiljena tolerancija… To je Božiji program u svemu što postoji. U Allahovim zakonima ti nikada nećeš naći promjene,(35/43)
Istina u Božijem programu je iskonska, u izgradnji postojećeg – bitka. Ona nije nešto prolazno ni slučajno niti bez određenog cilja… Allah (subhanehu) je Istina. On je Istina. Iz Njegovog uzvišenog postojanja izrasta sve što postoji. To zato što je Allah – Istina, a oni kojima se, pored Njega, oni mole – neistina, i što je Allah uzvišen i velik. (31/30) A Bog je stvorio ovaj Kosmos čijem se stvaranju ne može prigovoriti. Allah je to mudro stvorio, (10/5) “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi”(3/191) Istina je osnova ovog svijeta i kada ovaj svijet napusti tu istinu, on će se pokvariti i propasti. Da se Allah za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i Zemlji i u onom što je na njima;(23/71) Prema tome istina se mora manifestovati, a neistina mora iščeznuti. Kakve god pojave budu bile mimo ovoga njihov tok će se jasno otkriti… nego istinom suzbijamo laž, istina je uguši i laži nestane;(21/18)
Svako dobro, svaka dobra činjena drugom i svako dobročinstvo drevni su kao i Istina, ostaju zauvijek na Zemlji. On spušta kišu s neba, pa rijeke teku koritima s mjerom, i bujica nosi otpatke koji plivaju po površini. I ono što ljudi tope na vatri u želji da dobiju nakit ili oruđe ima takođe otpatke, slične onima. – Tako Allah navodi primjer za istinu i neistinu: otpaci se odbacuju, dok ono što koristi ljudima ostaje na zemlji. Tako, eto, Allah objašnjava primjere. (13/17) Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka. Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na ovom i na onom svijetu, a nevjernike će u zabludi ostaviti; Allah radi što hoće. (14/24-27)
Kakvu smirenost nudi ova koncepcija! Kakav mir izlijeva na srce kakvo pouzdanje u istinu, dobro i dobro drugome, kakvu sliku i nadvlađivanje nad sićušnim događajima ostvaruje u svijesti čovjeka!
Kroz življenje U OKRILJU KUR’ANA došao sam do čvrstog uvjerenja… da nema dobra na ovoj Zemlji, nema mira ovom čovječanstvu, nema smirenosti ovom čovjeku, nema napretka, blagodati niti čistote, nema skladnosti sa zakonima kosmosa i prirodom života…, bez povratka Allahu.
Povratak Allahu ima, kao što se rasvjetljava U OKRILJU KUR’ANA jednu sliku, jedan put, jedan i ništa više… To je povratak u cjelokupni život Allahovom programu kojega je Allah ocrtao čovječanstvu u svojoj časnoj Knjizi. Arbitraža u životu ovog čovječanstva je ova Knjiga i kod razmatranja pojedinih pitanja čovječanstva nužno je obraćanje samo na ovu Knjigu. U protivnom slijedi smutnja na Zemlji, patnja ljudima, padanje u šljam i neznanje koje obožava strasti, a ne Allaha: Pa ako ti se ne odazovu, onda znaj da se oni povode jedino za strastima svojim. A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu? Allah, doista, neće ukazati na pravi put narodu koji sam sebi pravi nepravdu čini. (28/50)
Okretanje ka Allahovom programu izloženom u Njegovoj Knjizi nije nafila – da čovjek nešto radi kad mu na um padne, niti nešto dobrovoljno, niti predmet izbora hoću-neću. To je iman…, ili u protivnom nije iman. Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. (33/36) A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem određenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju, jer te oni nikako ne mogu od Allahove kazne odbraniti; nevjernici jedni druge štite, a Allah štiti one koji Ga se boje i grijeha klone. (45/18-19)
Prema tome stvar je veoma ozbiljna… u osnovi to je stvar vjere… stvar sreće ovog čovječanstva ili pak njegove nesreće.
Ovo čovječanstvo je Allahova tvorevina – vrata njegove prirode otvaraju ključevi Allahove prizvodnje. Bolesti čovječanstva liječe se samo lijekom koji proizvodi Njegova ruka (subhanehu). On je učinio da se ključevi svega zatvorenoga nalaze samo u Njegovom programu a i lijek za svaku bolest. Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima,(17/82) Ovaj Kur’an vodi jedinom ispravnom putu.(17/9) Međutim, ovo čovječanstvo ne želi da odnese bravu njenom proizvođaču, niti da vodi bolesnika onome koji je to dao, niti to čini kad se radi o samom sebi, niti o čovjeku niti o sreći ili patnji čovječanstva. Ovako nešto čovječanstvo nije uobičajilo da primjenjuje kada se radi o aparatu ili beznačajnoj materijalnoj alatki koju ono upotrebljava u svakodnevnom životu. Ako je aparat u kvaru čovjek zna da je potrebno pozvati inžinjera dotične fabrike koja je proizvela taj aparat. Međutim, ono ne primjenjuje ovo pravilo na samom sebi, samom čovjeku, pa da ode do fabrike iz koje je on priozveden, niti da traži mišljenje od kreatora, koji je proizveo ovaj čudni aparat, veliki, plemeniti, precizni i prijatni ljudski aparat, čije puteve, iz čega je čovječanstvo nastalo i kuda odlazi, zna samo Onaj ko ga je proizveo. …On sigurno zna svačije misli! A kako i ne bi znao Onaj koji stvara, Onaj koji sve potanko zna, koji je o svemu obaviješten. (67/13,14)
Odavde dolazi do poteškoća zalutalom, bijednom i zaprepašćenom čovječanstvu, koje neće naći pravi put, uputu, ni mir, niti sreću, bez povratka njegovom velikom Tvorcu isto onako kao što se povraća bezvrijedni aparat radi popravke njegovom beznačajnom sićušnom proizvođaču.
Odvajanje islama od rukovođenja čovječanstvom bio je strašan događaj u historiji kakvog ne pozna čovječanstvo, katastrofa čijem bolu nema ravna bola među katastrofama koje su se do tada desile.
Islam je preuzeo rukovođenje nakon što je bila zavladala smutnja Zemljom a život postao neugodan, rukovodstvo pokvarilo i čovječanstvo osjetilo neugodnosti i poteškoće zbog pokvarenog rukovodstva. Zbog onog što ljudi rade, pojavio se metež i na kopnu i na moru, da im On da da iskuse kaznu zbog onoga što rade, (30/41)
Islam je preuzeo rukovođenje zahvaljujući učenju Kur’ana koncepciji koju nosi Kur’an i zakonu koji proističe iz ove koncepcije. To je bilo novo rođenje čovjeku, veće od njegovog stvarnog rođenja i njegove pojave na svijetu. Kur’an je dao čovječanstvu nove koncepcije o postojanju-bitku, o životu, o vrijednostima i sistemima i ostvario jedinstvenu društvenu realnost, tako vrijednu da i sama pomisao na to izaziva ponos kod čovjeka. Da, ova realnost čistote, ljepote, veličine, progresa, jednostavnosti, lahkoće, pozitivnosti, ravnomjernosti i skladnosti bila je takva da čovjeku tako nešto ne bi naum palo da mu to Allah nije dao i ostvario u njegovu životu…, U OKRILJU KUR’ANA, programu Kur’ana i zakonu Kur’ana.
A onda se je dogodila stravična katastrofa: islam se odvojio od rukovođenja, a neznanje preuzelo po drugi put rukovođenje u brojnim vidovima materijalističke misli, čime se oduševljava danas čovječanstvo, poput djece koja se oduševljavaju odijelom protkanim svilom i beznačajnom raznobojnom igračkom.
Grupa zavedenih spletkaroša i neprijatelja čovječanstva stavljaju Božiji program na jedan tas i ljudsku kreativnost u svijetu materijalnosti na drugi tas, a onda dodaju: izvoli, čovječe, izaberi, ili Božiji program u životu i povlači se od svega što je proizvela ljudska ruka u svijetu materijalnosti ili uzmi plod poznat kao ljudski plod i povuci se od Božijeg programa. Ovo je grozna podvala, prljava. Ovo pitanje se nikad ne postavlja ovako, jer se Božiji program ne protivi kreativnosti čovjeka. Božiji program je samo graditelj ove kreativnosti i usmjerivač prema ispravnom smjeru, kako bi se čovjek uzdigao na položaj hilafeta – namjesništva na Zemlji. Ovaj položaj čovjeku je darovao Allah i osposobio ga za taj položaj. Dao mu moć i snagu u tolikoj mjeri da može obavljati svoja zaduženja, potčinio mu kosmičke zakone da bi mogao realizovati svoje zaduženje, uskladio njegovo formiranje sa formiranjem ovog kosmosa da bi raspolagao životom, radom i kreativnošću… s tim da ta kreativnost bude ibadet Bogu, sredstvo zahvale Allahu na Njegovim velikim darovima i povezivanjem sa uvjetima koji se odnose na namjesništvo – hilafet na Zemlji. To znači da čovjek radi i kreće se u okviru Božijeg zadovoljstva. Međutim, oni koji stavljaju Božiji program na jedan tas, a kreativnost čovjeka u svijetu materijalnosti na drugi tas… loše namjeravaju, zli su, napadaju i progone umorno i zaprepašteno čovječanstvo kad god se ono zasiti te namjere, iznenađenja i zablude i zaželi da čuje glas vodiča koji savjetuje, nastoji da se povrati iz opasnog lutanja i nađe smiraj u Božijem okrilju.
Postoji i druga grupa ljudi, kojima ne manjka lijepa namjera ali im nedostaje kompletna svijest i duboka saznanja. Ovu grupu oduševljavaju otkrića čovjeka iz područja energije i prirodnih zakona i zadivljuje pobjeda čovjeka u svijetu materijalnosti. Ta blještavost i to oduševljenje razdvaja u njihovoj svijesti prirodnu snagu od vjerničkih vrijednosti njena djela, razdvaja realni čin u kosmosu od realnosti života. Oni daju prirodnim zakonima posebno područje, a vjerskim vrijednostima posebno. Oni smatraju da prirodni zakoni teku i odvijaju se na način da na njih ne utiču nikakve vjerske vrijednosti. Ti prirodni zakoni urodit će plodom i dat će rezultate, bez obzira da li svijet vjerovao ili ne vjerovao, slijedio li on Allahov program ili ga odbacio, sudio po Božijem zakonu ili po ljudskim strastima.
I ovo je varka. To je razdvajanje dva Božija zakona koji se ustvari ne daju razdvojiti. Vjernička vrijednost i prirodni zakoni sastavni su dio Božijih zakona u kosmosu podjednako. Njihovi rezultati su povezani i međusobno se isprepliću. Otuda nema potrebe razdvajati ih u svijesti vjernika i njegovu poimanju. Ovo je ispravna koncepcija koju Kur’an gradi u duši čovjeka kada čovjek živi U OKRIIJU KUR’ANA, gradi kada Kur’an govori o sljedbenicima objavljenih Knjiga o skretanju ranijih naroda i napuštanju tih Knjiga i o uticaju tog skretanja na kraju čovječijeg života. A da sljedbenici Knjige vjeruju i grijeha se čuvaju, Mi bismo prešli preko ružnih postupaka njihovih i sigurno bismo ih uveli u džennetske bašče uživanja. Da se oni pridržavaju Tevrata i Indžila i onoga što im objavljuje Gospodar njihov, imali bi šta da jedu, i od onoga što je iznad njih i od onoga što je ispod nogu njihovih. (5/65,66) Kur’an govori i o obećanju Nuha njegovom narodu. Vjera u Allaha, ispravni ibadet Bogu i uspostavljanje Njegovog šeriata na Zemlji sprovođenje je Božijeg zakona. To je aktivni i pozitivni zakon koji proističe iz istog izvora iz koga proističu i ostali kosmički zakoni i čije realne posljedice saznajemo osjetilima i iskustvima.
Ponekad nas poklope događaji koji odstupaju od kosmičkih zakona, kada (primjećujemo da) slijeđenje prirodnih zakona vodi ka uspjehu ali se ne podudara sa vjerskim vrijednostima… Ovo razilaženje ne daje rezultate u početku, ali sigurno daje na kraju. Ovo je to što se zbilo sa islamskim društvom. Krivulja penjanja počinje iz tačke susreta prirodnih zakona u životu čovjeka sa vjerskim vrijednostima a krivulja opadanja islamskog društva počinje sa tačkom razdvajanja prirodnih zakona i vjerskih vrijednosti u životu čovjeka. Što se više otvarala ta pukotina, društvo je sve više i više tonulo i napokon se strmoglavilo u potpuni slom kad su se zanemarili prirodni zakoni i vjerske vrijednosti.
Na drugoj strani materijalna civilizacija stoji danas poput ptice koja maše jednim ogromnim krilom, dok je njeno drugo krilo slomljeno. Društvo napreduje u materijalnoj kreativnosti onoliko koliko je bačeno unazad u ljudskom smislu, ono pati od nemira, zbunjenosti, duševnog oboljenja i šovinizma, o čemu govore tamnošnji mislioci… Oni nisu bili upućeni ka Allahovom programu! A da su bili upućeni, ne bi došlo do toga. On je jedini lijek tome.
Božiji šeriat ljudima je dio cjelokupnog zakona u kosmosu. Otuda primjena šeriata mora da ima pozitivan trag u harmoniji između hoda ljudi i hoda kosmosa. Šeriat-Božiji zakon je plod imana, on ne počiva sam bez svoje velike osnove. On je donijet da se sprovodi u muslimanskom društvu kao što je donijet i za izgradnju muslimanskog društva. U skladu islamskog koncepta bitka i bitka čovjeka zatim kroz odanost Bogu, kroz koncepciju čistote savjesti, veličinu interesovanja, moralnog uzdignuća i pravilnog vladanja i ponašanja, a što proističe iz ove koncepcije, manifestuje se i kompletnost i harmonija između cjelokupnih Božijih zakona bez obzira kako mi njih nazivali, prirodnim zakonima ili vjerskim vrijednostima. I jedno i drugo su dijelovi Božijih zakona koji obuhvataju sve što postoji.
I sam čovjek je sastavni dio energije bitka. Njegov rad, njegovo htijenje, njegov iman, njegovo činjenje dobra, njegov ibadet i njegova aktivnost, sve su to vidovi energije ili snage koja ima pozitivan uticaj na bitak. Ta njegova snaga je povezana sa kompletnim Božijim zakonom o postojanju, a sve skupa djeluje skladno i daje rezultate kompletno samo kada su zajedno u primjeni. Međutim, bit će loši rezultati i u međusobnoj proturječnosti i sam život postat će nesnošljiv, proširit će se teškoće među ljudima i patnje kad god ove sile djeluju odvojeno i sukobljavaju se: to je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podano – sve dok se on sam ne promijeni, (8/53) Prema tome, veza između djela čovjeka i njegove svijesti je čvrsta kao i veza između svih događaja koji se zbivaju u okviru kompletnog Božijeg zakona. Na rušenju ovog povezivanja, na unošenju rascjepa u ove skladnosti, na ubacivanju podvojenosti između ljudi i Božijih tekućih zakona insistira i radi samo neprijatelj čovječanstva, koji to čovječanstvo izvodi sa puta upute. Međutim, njega bi trebalo protjerati i odstraniti sa puta koji vodi plemenitom Gospodaru.
Ovo su samo neka sjećanja i utisci iz vremena življenja U OKRILJU KUR’ANA. Možda će nam Bog dati da nam to koristi i uputi nas. Oni ništa ne mogu ostvariti što Bog neće, odnosno mogu ostvariti samo ono što Bog hoće.
