Sibirska je tajga jedno od najizolovanijih mjesta na svijetu, a osim toga i vrlo je nezgodan teren za putovanje kroz nju kao i gotovo nemoguće mjesto za život.
Kratka ljeta i duge hladne zime gotovo posve onemogućuju nastanjivanje ljudi tamo, zbog čega je tajga u Sibiru jedno od najvećih nenaseljenih područja svijeta. Područje od 8,1 miliona kvadratnih kilometara prekriva čak 10 posto Zemljine kopnene površine, a njeni stanovnici su većinom medvjedi i lisice tokom dana, dok noću njome love vukovi. Prosječna temperatura iznosi minus 5 Celzijusa, a rekordna izmjerena temperatura je 67,7 ispod nule.
Vjerovatno ste čuli priče o japanskim vojnicima koji su se povremeno znali pojaviti iz džungle nesvjesni da je rat završio, ali ovo je još nevjerovatnija priča – o porodici koja nije niti znala da je došlo do Drugog svjetskog rata.
Nevjerovatna sudbina u neznanju je držala rusku porodicu koja je provela preko 40 godina u pustopoljini Sibirske tajge, a na njih su 1987. naletjeli geolozi istraživači. Saznali su da porodica Lykov živi u potpunoj izolaciji desetljećima.
Oni su spadali u “Stare ritualiste”, ogranak ruske Pravoslavne crkve koja se od matice razdvojila sredinom 17. stoljeća zbog osude reformi.
Prije 1936. porodica je živjela u naseljenom dijelu Rusije, no nakon što je jednog od braće ubila sovjetska patrola, otac Lykov okupio je svoju porodicu te su pobjeglu u dubinu Sibirske tajge, a nakon tog dana nikad više nisu viđeni.
Preživljavanje u divljini i 40 godina bez soli
Više od 40 godina tako je Karp Lykov živio u drvenoj kolibi koju je sam izgradio sa svojom suprugom i djecom, svega nekoliko kilometara daleko od granice s Mongolijom. Kad su se odlučili otići u tajgu bilo ih je četvero – Karp i žena Akulina, sin Savin i kćer Natalia. U divljini je rođeno još dvoje djece, Dmitry 1940. i Agafia 1943. Imali su knjige za molitvu i staru Bibliju, iz koje su djeca naučila čitati i pisati.
Jeli su bobice, uzgajali vlastito povrće te šivali odjeću od tkanine koju su sami izradili. Naučili su kako loviti bez puški, ali i bez strijele.
Kad je Dmitry odrastao, postao je pravi stručnjak za lov, toliko dobar da je bosonog lovio po zimi. U kasnim 1950-ima uslijed izuzetno teške zime porodica se suočila s gladi, a Akulina je oboljela te umrla, ostavivši supruga samog s djecom.
Kad su ih geolozi pronašli 1978. nisu mogli vjerovati kako je netko preživio u tim uslovima, koji su doslovni izgledali poput onih iz Srednjeg vijeka. Unatoč godinama izolacije, Karp ih je ljubazno dočekao te je odbio sve što su mu geolozi nudili, osim soli – koju nisu okusili dulje od 40 godina.
Naučnici su ih i informisali – oni nisu imali pojma da je izbio Drugi svjetski rat, da su ljudi sletjeli na Mjesec, a križali su se na “moderna čuda” koja su geolozi imali sa sobom. Karp je bio osobito fasciniran, zurio je u prozirnu foliju koju su donijeli istraživači. – Gospode, što je to, staklo je, ali se gužva – čudio se.
Ostala je sama usred ničega
Na jesen 1981., trojce od četvero djece – Dmitry, Natalia i Savin, umrli su u nekoliko dana razmaka jedan od drugog, demonstrirajući i time veliku povezanost. Dvoje je pokosilo zatajenje bubrega, dok je Savin umrla od upale pluća. Geolozi su u nekoliko navrata dolazili u tajgu te nagovarali Karpa te njegovu kćer Agaifu da se usele s rođacima koji su živjeli oko 240 kilometara dalje, ali odbijali su.
Karp je naposljetku umro u februaru 1988., a jedina preživjela kćer Agaifa ostala je sama u drvenoj kolibi, prisiljena snalaziti se u divljini.