U zapadnom djelu bosanske Posavine leži malo, vanredno lijepo naselje Gradačac, poznato u istoriji Bosne XVIII i prvih decenija XIX stoljeća. Svoje ime dobilo je po utvrdi. Tvrđava je na jednom brežuljku, vrh kog se diže kula, s koje je prekrasan pogled na sve strane.
Ovaj je grad bio u vlasti Huseinovih predaka od prvih godina XVIII stoljeća, ako ne još i ranije. Huseinovog oca Murat – kapetana 1821. godine pogubio je Dželaludin – paša u Travniku. Po očevoj smrti Husein je postao kapetanom od Gradačca. Obavljao je dužnost kapetana od 1821. do 1832. godine. Njegova kapetanija je bila najbolja od svih u Bosni.
Kršćansko stanovništvo je bilo zadovoljno njegovom upravom. Tako je u Tolisi 1823. godine otvorena prva katolička škola na molbu Ilije Starčevića, sagrađena je i crkva u koju je moglo stati 1500 osoba i prostrani župni stan i to sve bez carskog berata. Osim toga Husein je izgradio i veliku džamiju (Huseinija). Mladi Husein je tokom svog kapetanstva razvio reputaciju mudrog vladanja i tolerancije, te je postao jedna od najpopularnijih osoba u Bosni.
Godine 1831. Husein – kapetan je izabran za vođu autonomnog pokreta i tako je faktički postao bosanski vladar. Prije izbijanja pokreta “u konacima Husein kapetana Gradaščevića” između 20. i 31. decembra 1830. godine održan je inicijativni skup dijela bosanskih prvaka koji će povesti Pokret. Nakon toga je u Tuzli od 20. januara do 5. februara 1831. održan “širi pripremni sastanak svih predstavnika Bosne” sa kojega je upućen “opći poziv bosanskom narodu da se diže na ustanak za odbranu Bosne”. Također je upućen poziv za sabor u Travnik koji se treba održati 29. marta 1831. godine. Na ovome sastanku, koji je održan u velikoj tajnosti, donesene su veoma važne odluke. Na ovome sastanku traženo je da se opozovu privilegije koje je Porta dala kneževini Srbiji, da se obustavi uvođenje nizami‐džedida (nove vojske, nove uniforme i novoga načina uvježbavanja), da se ukine bosansko namjesništvo i dopusti uvođenje autonomne vlasti na čelu sa domaćim čovjekom, za šta će Bosna plaćati Porti godišnji tribut od 4000 kesa (2 miliona pjastera).
U jednom dokumentu datiranom 31. maja 1831. Husein‐kapetan se potpisuje kao Al‐muhakkem Kapudan Husein Serasker‐i Bosna, tj. Kao serasker ‐ vojni komandant ‐ Bosne izabran po volji naroda, iz čega se može zaključiti kako Husein‐kapetan nije samo najviša vojna nego i civilna vlast u zemlji. Nakon uspješnih vojnih pohoda na Kosovu, u Prištini su u prvoj polovici avgusta 1831. bosanski vojni komandanti donijeli odluku da zatraže
od velikoga vezira da Husein‐kapetan Gradaščević bude imenovan za bosanskoga valiju. Veliki vezir i sultan nisu htjeli ispuniti zahtjev da se Gradaščević proglasi za bosanskog valiju. Ipak, Husein je proglašen za bosanskog valiju na “svebosanskom saboru” koji se održao u Sarajevu 12. septembra 1831. godine.
Husein – kapetan Gradaščević kao vojskovođa
Nakon tuzlanskoga sastanka, na kojemu je odlučeno da se sazove opći sabor u Travniku, Husein‐kapetan je naredio da svi predstavnici, koji su pozvani u Travnik, sa sobom povedu brojnu vojnu pratnju s ciljem da se onemogući eventualni vojni otpor valije Namik‐paše. Glavnina Husein‐kapetanove vojne pratnje je lahko ušla u Travnik, jer se Namik‐paša predao, nakon što se nekoliko dana bio zabarikadirao u tvrđavi. Kasnije je Namik‐paša pobjegao u Stolac kod Ali‐age Rizvanbegovića, čime je faktički Husein‐kapetan preuzeo vlast i zemlji.
On kao serasker Bosne 31. maja 1831. godine poziva svu bosansku “gospodu” (age) da se odazovu njegovu vojnom pozivu i odmah pristupe u njegovu vojsku. Istodobno poziva kako one koji su obavezni ići u rat (tj. Uživaoce timara i zeameta), tako i dobrovoljce (stanovnici gradova i sela), medju kojima i veliki broj katolika i pravoslavaca.. Na taj način okuplja narodnu vojsku “koja se borila za interese Bosne i naroda”. Glavnina vojske je krenula prema Kosovu s ciljem da presiječe put vojsci velikoga vezira koja je pošla u gušenje bosanskoga i albanskoga ustanka. Husein‐kapetan je najprije zauzeo Peć, a zatim i Prištinu, gdje je postavio svoj glavni logor i upravljao daljim tokom operacija. Glavna bitka protiv vojske velikoga vezira odigrala se kod mjesta Štimja u širem krugu Upijana, oko 18. jula 1831. Godine u kojoj je bosanska vojska odnijela pobjedu. Gradaščević je sa vojskom 23. avgusta 1831. Iz Prištine krenuo prema Novom Pazaru i dalje u pravcu Sarajeva, gdje je stigao 9. septembra 1831. godine, a na saboru održanom 12. septembra, u Carevoj džamiji, izabran je za bosanskoga vezira u činu paše sa tri tuga. Drugi krug oružanih borbi Husein‐kapetanove vojske sa sultanovom vojskom započeo je već u decembru 1831. godine.
Naime, veliki je vezir 16. decembra 1831. napao jedinice bosanske vojske u varošici Banjska, nekoliko kilometara udaljenoj od Novoga Pazara. Bosanska je vojska nanijela poraz vezirovim trupama. U to je vrijeme zbog velike zime koja je zavladala u Bosni, bosanska vojska bila raspuštena, a njezini pripadnici su se vratili u svoja mjesta. Husein – kapetan je nastojao da porazi Ali – pašu Rizvanbegovića koji se bio zabarikadirao u stolačkoj tvrđavi. Međutim, napad protiv Rizvanbegovića koji je vodio njegov bratić Hadži – beg Rizvanbegović bio je bez uspjeha. Veliki vezir je protiv Bosne pripremao veliku vojnu ofanzivu. Glavnina bosanske vojske bila koncentrirana na Glasinačkoj visoravni. Tu se koncem maja 1832. odigrala velika bitka. Dvije vojske, koje su predvodili Husein‐kapetan Gradaščević i Kara Mahmud Hamdi‐paša, bosanski valija imenovan od strane sultana, ukopale su se kod mjesta zvanog Vitez. U prvom okršaju Husein‐kapetan se povukao, a potom je došlo do bitke kod Šarenog hana (moguće da je to današnji Han Bulog ili Pale).
Vojska Husein‐kapetana povukla se prema Sarajevu, gdje je na zasjedanju ajanskoga vijeća odlučeno da se nastavi sa borbom. Posljednja bitka se odigrala 4. juna 1832. na Stupu (na putu od Sarajeva prema Ilidži). Husein‐kapetan je već bio odnio pobjedu nad sultanovom vojskom, ali su se s bočne strane pojavili Ali‐paša Rizvanbegović i Smail‐aga Čengić, koji su iz Hercegovine došli do Trnova, a zatim kod mjesta Crna Rijeka probili bočnu odbranu Husein‐kapetanove vojske i pojavili se u glavnom okršaju kod Stupa. To je dovelo do poraza Husein‐kapetanove vojske, koja se odatle povukla u sami grad. Husein‐kapetan se utaborio na Bakijama, a nakon procjene da se više ne može oružano suprotstavljati osmanskoj vojsci, raspustio je vojsku i uputio se prema Gradačcu.
Bio je to njegov definitivni vojnički poraz.
Kapetan Gradascevic se poslije bijega u Austriju ponovno vratio i na poziv sultana došao u Stambol. Sultan je tražio od njega da bude u njegovoj službi, ali na te nagovore sultana nije pristajao te je bio prognan i u prognanstvu je umro u svojoj 31-oj godini života. Postoje i pretpostavke da je otrovan, međutim to nije dokazano. Husein je u narodu ostao zapamćen kao legenda sa nazivom “Zmaj od Bosne”.
Egzil i smrt
Ukoliko mu izbor da pobjegne iz Bosne nije bio već dovoljno očit moguće je da je posebna sultanova fetva u kojoj Gradaščevića proglašava “nevaljalcem”, “zlikovcem”, “izdajnikom”, “odmetnikom”, “razbojnikom” i “buntovnikom” te ga osuđuje na smrt i konfiskaciju sve imovine, osim mulkovnih dobara, ubijedila Gradaščevića da napusti zemlju. Ipak, zbog raznih običaja i procedura njegov odlazak iz Bosne je otegnut na nekoliko dana. Nakon molbe austrijskim vlastima da olakšaju svoje restrikcije, Gradaščević je konačno došao do granice na Savi sa velikim brojem svojih pratilaca 16. juna. Prešao je rijeku u Habzburšku zemlju zajedno sa 100 pratilaca, slugama i familijom. Iako je očekivao da će biti tretiran kao bosanski vezir bio je pritvoren u Slavonskom Brodu gotovo mjesec dana dok su mu oružje i drugo vlasništvo bili oduzeti.
Austrijske vlasti su bile pod stalnim pritiskom Osmanlijske vlade da Gradaščevića što je moguće više udalje od granice. 4. jula Husein je prebačen u Osijek gdje je faktički živio u kućnom pritvoru. Njegova komunikacija sa ostatkom porodice i zajednicom je bila veoma ograničena zbog čega se nekoliko puta žalio vlastima. Situacija se ipak vremenom poboljšala i prije nego je napustio Osijek izjavio je lokalnim vlastima da mu je tu prijao boravak. Iako je osjećao duboku žal za domom i nakon što je tek djelomično imao kontrolu nad svojom sudbinom, Gradaščević je ipak održavao svoj ponos i aroganciju. Govorilo se da je živio luksuzan život a što je uključivalo i viteška natjecanja sa svojim društvom.
Kula “Zmaja od Bosne” u Gradašcu
Krajem 1832. godine Husein je pristao da se vrati na Osmanlijsku teritoriju da bi dobio oprost od sultana. Uvjeti koji su mu bili izrečeni u Zemunu su bili veoma oštri, a insistirali su ne samo na tome da se Gradaščević više nikada ne vrati u Bosnu nego da ne kroči nijednim Osmanlijskim teritorijama u Evropi. Razočaran, Gradaščević je bio prinuđen da prihvati uvjete i preseli se u Beograd. U Beograd je došao 14. oktobra u odrazu pravog vezira jašući konja osedlanog srebrenim i zlatnim sedlom i u velikoj pratnji. Bio je ophođen kao heroj od strane muslimana u Beogradu i kao ravnopravan od strane lokalnog paše. Gradaščević je ostao u Beogradu dva mjeseca u kojem vremenu mu je zdravlje oslabilo (kako je zabilježio doktor Bartolomeo Kunibert). Napustio je grad i uputio se prema Istanbulu u decembru ali, pošto je njegova kćerka još bila mlada, njegova supruga je ostala u Beogradu da bi mu se pridružila u proljeće iduće godine.
U Istanbulu je Gradaščević živio u starim janjičarskim barakama na atmejdanu (Hipodromski trg) dok je njegova familija živjela nedaleko odatle u posebnoj kući. Živio je relativno mirnim životom naredne dvije godine i jedini značajan događaj je bio kad mu je sultan ponudio da postane paša visokog ranga u Osmanlijskoj armiji; ponudu koju je Gradaščević prezirno odbio izjavivši da će “radije umrijeti u nošnji svojh očeva nego da nosi(m) nizam-uniformu jednog paše!” . Umro je 17. augusta 1834. godine. Legenda govori da je otrovan od strane carskih vlasti ali imajući u vidu njegovo loše zdravlje vjerovatnije je da je umro od kolere. Ukopan je na mezarju Ejjub, nedaleko od stare veterinarske škole gdje se njegov mezar i danas nalazi.
Husein Gradaščević je bio živa legenda u vremenu u kojem je živio. Po svojoj smrti postao je “legenda bosanskog ponosa”. Među Bošnjacima je bila poznata izreka da “godinama nakon njegove smrti niko u našem narodu ne bi mogao čuti njegovo ime a da ne pusti suzu.”
Ovaj pozitivni osjećaj nije bio isključivo prisutan u muslimanskoj populaciji pošto se i za kršćane iz Posavine smatra da su dijelili sličan pogled decenijama…
