U Sarajevu ništa novo. Puca se kao i obično. Pištolji, automatske puške, ludilo ljeta se lagano najavljuje kroz bjesomučni haos na sarajevskim ulicama. Onda će portparol kantonalne policije izjaviti da šta hoćemo, ovo je glavni grad, mora biti toliko pucanja i kriminala. U nas je glupost ulivena u ljude kao vrelo olovo i nema teoretske šanse da je iko iz naših glava izvadi.
Kriminalci divljaju gradom, ali jedino mene saobraćajna policija uhvati kako prelazim cestu mimo pješačkog prelaza. Jedini ja uredno dam dokumente, uzmem uplatnicu, odem u poštu i platim 20 KM. Ove što ubijaju građane po cestama, što ubijaju autima majke koje idu s posla, tim ubicama ništa. Puste ih nakon ubistva kući. Jer danas svako ima štelu. Svako zna nekog ministra, neku seljačinu bikovske glave, koja je sad nekakav čimbenik i koja će ga spasiti robije. Volio bih da me neko slučajno rani na ulici, lakše, naravno, onda biste uživo vidjeli scene iz Scorseseovog Taksiste. Ja bih prvo pucao, a onda bih rekao: dobar dan, kako ste?, selam i pomoz bog. Šalim se, ali nije da čovjek nema takvih razmišljanja. U našim glavama frustracija svakodnevnim životom ima kosmički nivo. Zato se puca u Sarajevu. Ništa novo na Bliskom istoku. Kao u ratnoj Top-listi nadrealista: “Puca li se u Zenici? Pucalo se u Sarajevu, a što ne bi u Zenici”.
Bolje da je portparol sarajevske policije ispričao ovaj vic na konferenciji za štampu, efekat bi bio isti na građane. Živimo u cirkusu u kojem ljudski životi vrijede koliko glavica kupusa. Da se sjetim legendarnog poređenja o vrijednosti srpske glave u opkoljenom Sarajevu, a to sam pročitao u nekim četničkim novinama. Tamo gdje su Davorin Popović i Mirza Delibašić držali logore za sarajevske Srbe, i gdje su Srbima hranili pobješnjele i gladne muslimanske lavove. To je ta propaganda a la rahmetli Risto Đogo.
Kad smo već kod Đoge, evo i oslobodilo krivice čiča Dražu. Moram priznati jednu stvar, ipak je Miljenko Jergović bio prorok pa je još 2009. u intervjuu pod naslovom Između gradova u beogradskom Vremenu (br. 959) preduhitrio sud u Beogradu i prvi na planeti rehabilitovao čiča Dražu.
Da se nakratko podsjetimo tih Miljenkovih riječi: “O Draži sam mogao pisati jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali”.
Tako je rehabilitovalo trodimenzionalnog čiča Dražu. Sutra će osloboditi Karadžića ili Mladića, te revnosne nastavljače čičine misli i zlodjela. Tamo gdje je čiča stao, spremno su nastavila ova dvojica i istočnu Bosnu napravila etnički čistom, po prvi put u povijesti. Time je ostvaren velikosrpski san o tampon-zoni u kojoj neće više biti turskog uha (k’o da uho raste na grani). Tu i tamo se vratilo nešto izbjeglica koje upravo maltretiraju i privode u policiju pod optužbom za takozvani terorizam. Bila je histerično najavljivana antiteroristička akcija koju je provodila policija Srpske, ona koja je pravni nasljednik one policije koja je učestvovala u srebreničkom genocidu i neslavno završila bez pronađenog islamskog teroriste. Kadija te tuži, kadija ti sudi. To je ovozemaljska pravda u istočnoj Bosni. Još samo da umre nana Fata Orlović pa da nemaju četnici problema s tim što su u njenom dvorištu, u njenoj avliji, na njenom zemljištu jedan kroz jedan, izgradili pravoslavnu crkvu. Od viška crkvi glava ne boli.
Jednom su se navijači Partizana s Pala žalili na naziv kafane kraj benzinske pumpe, baš prekoputa crkve nane Fate Orlović, jer ih naziv provocira kada putuju u Beograd na utakmicu. Pa je onda lokalna policija zabranila naziv te kafane, uhapsila i premlatila vlasnika kafane. A kafana se zvala Sultan El-Fatih. To što pola Srpske ima ulice i trgove po četnicima i koljačima, to nikom ništa. Sultan, jebiga, smeta.
Kad ti nešto vrijeđa nacionalna osjećanja, onda je tu policija Republike Srpske da ti pomogne. Ali samo pod uslovom da si srpske nacionalnosti. Ako imaš nesreću da si nekakve druge nacionalnosti, e onda te nema na mapi. Jer navijačima treba pomagati, oni su cvijeće svakog društva. Pametni, obrazovani, načitani, elokventni, finih manira, oblače se sa stilom, nisu oni homofobični kao vatreni navijači FK Sarajevo, koji su na svom transparentu priznali svoje gej sklonosti. Nisu baš inteligentni, pa je to sada vidio cijeli svijet. Njihova logika se kreće logikom homofobnog vica: “Jesi l kad je.. pedera? Nisam, ali je.. sam lika koji je gu..o pedera”.
Puca se u Sarajevu, a šta bi drugo dobri naši Bošnjani mogli da rade. To je cijena življenja u glavnom gradu. Ako te već zimi ne ubije ledenica od dva metra, ili cigla, žbuka sa fasada, onda te može sada dočekati metak, ili geler “eksplozivne naprave”. Vode iza ponoći svakako nema. Dobro došli u pustinju stvarnog Sarajeva.
