Kolektivna samonesvijest
Markovićevu poeziju možemo, dakle, odrediti kao angažovanu, što smatram i bitnim i nebitnim.
S jedne strane, angažovana poezija nije poezija zato što je angažovana. Vrednovati Markovića, kao dobrog pjesnika, zato što se bavi značajnim društvenim pojavama, a ne isključivo ličnim temama, i zato što nastupa s antifašističkih pozicija, a ne nacionalističkih, znači implicitno tvrditi da je (dobra) poezija i Cvetanje mase. S druge strane, pisati u bilo kojem žanru o genocidnim posljedicama srpskog nacionalizma iz 90-ih i objavljivati to u srpskoj javnosti, u kojoj još uvijek dominira ona ideološka struja koja negira genocid u Srebrenici i relativizira činjenicu da su najveće zločine počinile njome inspirisane vojne i paravojne, policijske i parapolicijske jedinice – dakle, podsjećati na ideološke uzročnike genocida, znači raditi stvar čija je važnost u ljudskom smislu neupitna.
Kada Marković napiše ”naša zipovana Velika Srbija”, to jeste ideološki signifikativno, ali je i svježa pjesnička slika: kome je još na činjenicu da je poslije pokušaja realizacije velikosrpske politike Srbija imala manji granični opseg nego prije palo na pamet kompresovanje fajlova u programu WinZip? (Neka mi ne bude uzeto za zlo što ću primijetiti da je Marković, kreirajući relaciju između propalog velikosrpskog projekta i kondenzovanja fajlova, stvorio osnovu za građenje neke markovićevsko bizarne i ideološki signifikantne relacije između ikona srpske pravoslavne crkve i ikona u Windowsu, ali taj potencijal nije iskoristio.)
Marković se često identificira sa srpskom ”našošću”, ali tako da uvijek u određenju te ”našosti” stoji neka cinična odredba, koja sugeriše da je ”našost” takva da se niko normalan ne bi identifikovao s njome, što će reći da je i samo slaganje himbeno. Tako Marković u Uputstvima za svakodnevni život i smrt piše:
Mrtvi su mrtvi. Ko ih je.. Ako nisi odgovoran za sopstveni život, kako možeš biti odgovoran za tuđu smrt?
Logično, nema šta. Samo što niko ne bi poželio da je navedeno – logički savršeno usaglašeno, ali cinično – određenje upućeno njemu. Što bi rekao jedan stariji pisac, što je misao više logična, tim je više udaljena od činjenica. Svi, naime, žele osjećati kako savršeno vladaju stvarima koje ih se tiču, osim kad nešto skrive: tad postaju Žak Derida i Mišel Fuko koji ne vjeruju u autonomnost subjekta. Drugim riječima, svi koji su birali Miloševića osjećali su se odgovornima za vlastiti život, ali kada treba da snose odgovornost za posljedice Miloševićeve vlasti, tj. svog izbora, odjednom nisu odgovorni nizašta. Ide se, linijom manjeg otpora, iz modernističkog keca u postmodernističku dvicu: pun pogodak za mirnu savjest.
Marković je nemalo ljut zbog navedenog nesklada, zbog bezube savjesti srpskog naciona, zbog neposjedovanja samosvijesti kod ”najsamosvjesnijih Srba”, i zato im upućuje cinično-ironičan komentar: nisu odgovorni za tuđu smrt, jer nemaju ni minimum subjektiviteta, tj. odgovorni su za tuđu smrt, iako (ne posjedujući subjektivitet) nisu – à la Muharem Bazdulj-Hubijar – u stanju osvijestiti značaj vlastitih postupaka. Drugačije kazano, Marković im poručuje da se mogu osjećati neodgovornim ako su ideološko-psihološki retardirani, što ne znači da su neodgovorni, već samo da su ideološko-psihološki retardirani.
Ipak, nemoguće je – kao i u prethodnim slučajevima – izbrisati iz svijesti utisak o nespojivosti poezije i armije, koji, kao samorazumljivost, prethodi svakom čitanju. Marković i cilja na mješavinu nesklada i sklada između poezije i armije, cilja na bizarno i zloguko, želeći proizvesti utisak šaljive strahote. To je onaj markovićevski kratki spoj vinog i nevinog.
Etnički čista poezija
Markovićevo ironično identifikovanje s nacionalistima je estetski solidno, njegov cinizam je ubitačan, njegovi složeni kalamburi su duhoviti (”Veruj svemu što čuješ na državnim i tajkunskim medijima. Ako laže cosa, ne laže nostra”), ali ono što se, kao pjesnički postupak izdvaja u knjizi Čovek zeva posle rata, jesu razvijene metafore:
Tuđice su zaposele
Sva ključna mesta u poeziji
Terorišu i eksploatišu
Nevine srpske reči
(Udruženi pesnički poduhvat)
Vječito ironični Marković zauzima stav lingivističkog ksenofoba, ali tako karikaturalno da čitaocu ne preostaje ništa drugo nego da se smije kao da se najeo bunike. Teoriju zavjere, po kojoj ”belosvetski probisveti”, zbog nečega mrze nedužne Srbe, pa ih terorišu i eksploatišu, Marković daje leksikološkim jezikom: riječi su ljudi, tuđice su ti zli stranci, srpske riječi su nedužni Srbi… Spomenuta teorija zavjere je i sama po sebi smiješna, ali je smrtno ozbiljna kad se uporedi sa svojom leksikološkom verzijom. Jezički purizam, kao oblik kvazinaučnog nacionalizma, u Markovićevoj pjesmi je dotjeran do krajnjih stepena ludila, budući da se skupinama riječi daje (kolektivni) subjektivitet i pred njih se postavlja historijska odgovornost. Parodija bećkovićevsko-ćosićevskog alarmiranja naroda, koji ”nije svjestan vlastite ugroženosti”, ismijana je kao zloposljedična budalaština:
Neophodna je opšta mobilizacija reči
Koje se organizuju u stihove
Po sistemu crnih trojki
Stihovi se udružuju u strofe
I redovno postrojavaju
(…)
Iz poezije proterati sve tuđice
U najhitnijem sroku
Njihove kuće opljačkati pa spaliti
(…)
Otvoriti logore za nepodobne reči
(…)
Reči ženskog roda silovati
Muškom rimom
Poetskom kiticom
(…)
Turcizme nastanjene u urbanoj poeziji
Treba granatirati
Dok se ne raspadnu na slova
Na krhotine
Pojmovi teorije stiha spojeni su sa pojmovima armijske organizacije. Bez uvida u Udruženi pesnički poduhvat, činilo bi se da je spajanje navedenih skupina pojmova apsurdno, izvještačeno. Marković, međutim, uspijeva, neobičnim slijedom analogija između historijskih događaja i pojmova teorije poezije, utemeljiti svoju metaforu, tako da ona relacija koja bi inače izgledala sasvim apsurdno, ne izgleda potpuno neprirodno. Organiziranje riječi u poeziji na više nivoa, koji su nadređeni ili podređeni drugima, slično je, je li, armijskoj organizaciji. – Pravljenje razlikovnih rječnika, kojima se, po nacionalnoj osnovi, zabranjuje upotreba stanovitih riječi, jeste manje ozbiljna stvar od zatvaranja ljudi u logore, zbog njihove etničke nepodobnosti, ali te dvije pojave nisu lišene bilo kakve sličnosti. – Riječ stvarno može ličiti na kuću, a slova koja je sačinjavaju na cigle, jednako kao što izgleda kao ruševina kada joj se oduzmu neka slova. Itd.
Ismijavanje teorije zavjere, na kojoj počiva ksenofobični osjećaj, prelazi u govor o krajnjim posljedicama purizma kao manifestacije nacionalizma. Ponovo Marković kontraktira slijed uzroka i posljedica, sugerišući kako je etničko čišćenje (iako posredna, ipak) posljedica purizma kao latentnog nacionalizma. Znamo, je li, da su zameci nacionalizama, koji će kulminirati 90-ih, bile srpsko-hrvatske polemike (”Deklaracija” i ”Predlog za razmišljanje”) u vezi sa standardiziranjem jezika vođene krajem 60-ih i početkom 70-ih.
Pisac zbirke Čovek zeva posle rata je nemalo ljut zbog nepostojanja tribunala za utvrđivanje krivice književnika, koji su 80-ih i 90-ih inspirisali ratne zločine, a koji danas ili prešućuju svaki zločin, ili ga poriču, ili ga relativiziraju, ili odbijaju priznati bilo kakvu povezanost vlastitih ideoloških djelatnosti sa zločinima. Kad već ne postoji takav sud za književnike, Marković daje oduška vlastitoj ljutnji u značajnom dijelu Čoveka.
Čitav ciklus, koji nosi naziv po navedenoj pjesmi – Udruženi pesnički poduhvat, posvetio je Marković navedenom problemu laži ili šutnje srpskih književnih žreca o zločinima iz 90-ih.
Vitez ćutalica
Sa travkom ćutilavkom među zubima
Šuti šut s rogatim
U ćutanju se oseća kao riba u vodi
Ne daje glasa od sebe
Kroz usko grlo nos/nož
Glasna žica mučalica
Ćutke ćuti ćutolog u ćutu
Usta ne zatvara
A šuti li ćuti
Bešćutno
(Od mučenja do mučanja)
U navedenim stihovima iz pjesme Od mučenja do mučanja, čitalac može primijetiti još jedan metod – nagomilavanje riječi s istim korijenom. Ćutke ćuti ćutolog u ćutu. To nije naglašavanje, već prenaglašavanje, kojim se negira određen stav ili pojava
.
