S obzirom kako je krenula, 2016. godina za Real nije mogla završiti bolje. Istina, nisu se okoristili ni naslovom prvaka, a u Kupu kralja su se propisno obrukali nakon što su eliminirani za zelenim stolom u „aferi Cheryshev“.
Prije točno godinu dana Real je dao otkaz treneru Rafi Benitezu, nakon što je u gostima kod Nevilleove Valencije uzeo tek bod, što je ostavilo Kraljevski klub na četvrtom mjestu La Lige, nešto s čim se navijači, a ni ambiciozni treneri nisu mogli nositi. Istog dana ga je, naizgled privremeno, na klupi zamijenila klupska legenda, Zinedine Zidane. Nesumnjivo igračka ikona, ali trebalo je mnogo hrabrosti dati nokautirani klub u ruke Zidanea trenera, koji je iza sebe imao tek tri godine treniranja rezervnih momčadi kraljevskog kluba. Lajtmotiv njegove prve tiskovne konferencije bila je: „želim kanalizirati samo jednu stvar igračima – želju za pobjedom.“
One su stigle, pošto je u ovih godinu dana Zidane skalpirao redom Barcelonu, Atletico Madrid, Sevillu, Manchester City i još više od nekoliko velikih imena i velikih suparnika. Osvojio je ipak ono srcu najmilije svakom navijaču madridskog kluba, Ligu prvaka, a kao kruna uspješne sezone stigla je i titula naslova svjetskog klupskog prvaka, pobjedom nad Kashima Antlersima u Yokohami.
„Bila je ovo čudesna godina“, izjavio je Zidane nakon pobjede u Japanu. Ali, što su on i njegovi kolege poželjeli u novoj 2017.?
Mnogi kažu da je Zidane više od „čovjeka koji se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme“. Rođeni vođa na terenu s dugogodišnjim iskustvom na Santiago Bernabeuu zna da je u svlačionici prepunoj Galacticosa, od kojih mnogi nemaju sigurnu sadašnjost, a kamoli budućnost u tom dresu važnije rukovati međuljudskim odnosima čak i više nego taktikom i igračkom strategijom. Real je kavez pun nervoznih lavova, a čak ni najbolji timari ne dožive sretnu sudbinu; pogledajte samo Ancelottija.
Iako, ako se išta naučilo na Ancelottijevom odlasku, to je da postoji prototip čovjeka koji je idealan trener za Madriđane. Bio on Del Bosque, sam Ancelotti ili Zidane, svi oni karakterno u konačnici predstavljaju onu distinktivnu trenersku figuru, koja s malo – ali pravilno raspoređene – priče i rada uspije održati atmosferu i odnose među igračima na razini, a to onda rezultira maksimumom na terenu. Real i uz narušenu atmosferu ima kvalitetu održavati se na samom vrhu, ali uz maksimum davanja samo nebo gledaju kao granicu.
„On zaista ima taj čarobni dodir“, rekao je za Zizoua Sergio Ramos. „Volim njegovu osobnost, kao i način na koji nas vodi“, tepa mu i Cristiano Ronaldo. Dva najbolja igrača i dvojica bespogovornih vođa svlačionice nisu uvijek birali riječi. Rijetko su doduše bili izravni, čak ni po pitanju Beniteza, ali uvijek su dali do znanja ako im netko nije odgovarao. Sa Zidaneom je drugačije. Zizou je jedan od njih, samozatajni „Galactico“ koji je znao kako bez dramske napetosti držati svlačionice pod kontrolom.
I sa takvim trenerom Real, momčad koja pliva u manama i koja se prečesto oslanja na individualnu kvalitetu njegovog sjajnog kadra može zapravo dobiti mnogo više od trenutačno dobrog raspoloženja i pokojeg trofeja. Madriđani napokon mogu dobiti uzorak na kojem će graditi budućnost; viziju „idealnog“ trenera kojeg su tražili godinama, a za kojeg jednostavno nisu sebi htjeli priznati da takvo što uopće postoji. Klub koji počiva na postulatima ekskluziviteta i promjena kao da nije sebi htio priznati da i oni trebaju mir i stabilnost.
Stoga je Zidane više od trenera; on je Realov uzorak za budućnost. A to je onaj malen poklon ispod bora koji s vremenom najviše naučite cijeniti.
