”Ko poslije propisanog (farz) namaza prouči Ajetul-kursiju, biće pod Allahovom zaštitom sve do slijedećeg namaza.”
Ovaj hadis bilježi Taberani u svom ”Mu’džemu” od Abdullaha ibn Hasena, a ovaj od svog oca. Predaju ove sadržine prenosi također i hazreti Alija, Abdullah ibn Omer, Ebu Umame, Mugire ibn Šu’be, Džabir ibn Abdullah, te Enes ibn Malik, Allah bio zadovoljan s njima.
Nadopunu ovog hadisa i poticaj na učenje Ajetul-kursije nakon svakog propisanog namaza, nalazimo u hadisu kog bilježi Nesai, Taberani i Ibn Hibban, a u kojem se kaže: ”Ko poslije svakog propisanog (farz) namaza prouči Ajetul-kursiju, smrt mu je jedina prepreka za ulazak u džennet.”
Allahov Poslanik, s.a.v.s., nakon što bi predavanjem selama završio predvođenje propisanog namaza u džem’atu, tri puta bi izgovorio istigfar (estagfirullah), a potom bi rekao: ”Allahumme entes-selamu ve minkes-selam. Tebarekte ja zel dželali vel-ikram.”
Od prvih generacija muslimana se prenosi da bi se njihovi imami, po uzoru na Vjerovjesnika, a.s., nakon predvođenja farz namaza okrenuli nekada prema desnoj strani, a nekada prema lijevoj, rijetko kad se okrećući prema džematlijama direktno. Potom bi svako za sebe veličao Uzvišenog Gospodara i činio zikr na način koji će biti pojašnjen i pomenut do kraja ovog teksta.
Nakon obavljenog zikra imam bi napuštao mihrab i odlazio svojoj kući tamo klanjajući poznate nafile (pritvrđene sunnete ukoliko ih ima nakon tog namaza).
Neki imami bi se nakon predatog selama pomjerili u stranu, klanjali dvorekatnu nafilu (sunnete), te bi izlazili iz džamije za svojim potrebama. Iz nekih predaja da se uvidjeti i treća varijanta koja je vjerodostojna uz prethodne dvije, a u kojoj se kaže da bi neki imami odmah nakon klanjanja farz namaza ustajali i išli za svojim potrebama ukoliko iza njih ne bi bilo žena (tj.sačekali bi da žene ode, pa bi napuštali mesdžide i džamije).
Sve tri navedene varijante prisutne su danas u svijetu među muslimanima, ovisno od džem’ata i načina njegovog funkcioniranja.
U Turskoj i na području Balkana prisutna je praksa zajedničkog učenja zikra, te zajedničke dove sa imamom.
Kad se govori o sadržaju zikra poslije propisanih namaza u sunnetu Poslanika, s.a.v.s., poznato je nekoliko ustaljenih zikrova koje redovito čine muslimani svih pravnih škola, a shodno hadisima koje smo već spomenuli i koje ćemo u nastavku spomenuti.
Prenosi se od više tabi’ina i uleme koja je dolazila poslije njih da su, govoreći o Ajetul-kursiji, kazali: ”Učili smo je poslije svakog namaza”, aludirajući na to da je istu lijepo proučiti nakon namaza, o čemu je bilo riječi na početku teksta.
U jednoj predaji Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže da se zikrom poslije namaza opraštaju grijesi.
Vođen tom činjenicom Resulullah, s.a.v.s., nas detaljno podučava i koji zikr da učimo, pa kaže: ”Završnice neće upropastiti onoga ko ih izgovori ili uradi poslije svakog obaveznog (propisanog, farz) namaza: 33 tesbiha (subhanallah), 33 tahmida (elhamdu lillahi) i 34 tekbira (Allahu ekber).” (Muslim)
U drugoj hadiskoj predaji se preporučuje učenje tesbiha, tahmida i tekbira po 33 puta, a nakon toga kao stoti pomenuti zikr da nam budu riječi: La ilahe illallahu vahdehu la šerike leh. Lehul mulku ve lehul hamdu ve huve ‘ala kulli šej’in kadiir. (Ebu Davud, Nesai, Tirmizi)
Kada istražujemo ibadet Muhammeda, s.a.v.s., i njegovih vjernih ashaba, vidjećemo da su oni navedeni zikr, kod naših ljudi poznat kao ”tespih”, učili na različite načine, odnosno sa različitim brojem proučenih tesbiha, tahmida i tekbira.
Naime, pošto u doba Poslanika, a.s., nije bilo zajedničkog učenja zikra poslije namaza, već su to ashabi i Poslanik činili ponaosob, svako za sebe, shodno svojim okolnostima i mogućnostima, tako je i Resulullah na upite različitih ljudi o broju zikrova davao i različite odgovore. Onima koji su bili na manjem stepenu pobožnosti ili su tek počeli obavljati dobrovoljne namaze i zikrove mimo farza, Poslanik je preporučivao da uče tesbih, tahmid i tekbir po 10 puta, dočim je drugima savjetovao zikr od 25, a većini ostalih po 33 puta, kako je to i sam činio u većini slučajeva.
Ovu činjenicu i tvrdnju iznio je i rahmetli Hasan ef. Škapur u komentaru Buharijevog Sahiha pojašnjavajući hadise koji govore u Poslanikovom načinu zikra poslije zajedničkog namaza.
Nakon Ajetul-kursije i pomenutog zikra (tesbiha, tahmida i tekbira) kog neki muslimani uče na prste desne ruke, a neki koristeći ”tespih”, lijepo je proučiti i suru Ihlas, Felek i Nas, te reći: ”La ilahe illallahu vahdehu la šerike leh, lehul mulku ve lehul hamdu ve huve ala kulli šej’in kadir. La havle vela kuvvete illa billah, la ilahe illallah. Vela ne’budu illa ijjahu, lehun- ni’metu ve lehul-fadlu ve lehus-sanaul hasen, la ilahe illallahu muhlisine lehud-dine ve lev kerihel kafiruun.”
Lijepo je suru Ihlas, Felek i Nas proučiti po tri puta nakon sabaha i akšama, a shodno hadiskoj preporuci koju bilježi Ebu Davud i Tirmizi.
Za one vjernike koji imaju slobodnog vremena i žele što više vremena provesti nakon namaza u ibadetu, Poslanik, s.a.v.s., je preporučio učenje pomenutog zikra ”La ilahe illallahu vahdehu la šerike leh …” deset puta, poslije sabaha i poslije akšama.
Nakon toga može se sedam puta reći: ”Allahumme innii es’elukel-džennete, ve e’uuzu bike minen-naar.”
Kad je u pitanju ibadet nakon namaza i zikra, vjernicima se daje mogućnost da svoj namaz i zikrullah nakon njega, uljepšaju sa dovom u kojoj će doviti za sebe, ali i za ostale muslimane.
Ova dova, kod nas poznata kao namaska, može se učiti i na svom jeziku, jer je danas mnogo onih muslimana koji nisu dobri poznavaoci arapskog jezika, pa samim tim njihova koncentracije može da bude veća, a dova iskrenija i skrušenija ukoliko je budu učili na svom jeziku.
Lijepo je podignuti ruke, dovu započeti sa hamdom (zahvalom) i salavatom, te je tako i završiti. Oni koji poznaju arapski tekst namaske dove koju su eventualno naučili u nekom ilmihalu, mogu istu i učiti nakon namaza, jer su namaske dove spomenute u našim ilmihalima i ilmudinima vjerodostojne i uglavnom imaju kur’ansko porijeklo.
Oni koji žele doviti na svom jeziku mogu to bez ikakve smetnje učiniti poslije bilo kog namaza, uz napomenu da su zikr poslije namaza i namaska dova u kategoriji preporučenog. To znači da ukoliko neko ne prouči zikr poslije namaza nema nikakvog grijeha za to, a oni koji to učine imat će odgovarajuće nagrade koje je Vjerovjesnik Muhammed, s.a.v.s., naveo u svojim hadisima. Neke od njih smo prethodno i spomenuli.
Za kraj, navešćemo prijevod dove koju bilježi imami Hakim u svom Mustedreku.U hadiskoj predaji stoji da je Ebu Ejjub rekao: ”Nikada nisam klanjao za našim Vjerovjesnikom a da ga nisam čuo kako nakon namaza kaže: Allahu moj, oprosti sve moje greške i grijehove. Allahu moj, obaspi me blagodatima, poživi me, opskbi me, i uputi me da dobra djela činim i lijepo se ophodim, jer samo Ti možeš čovjeka uputiti da bude dobročinitelj i da se ružnih postupaka klone.”
Allahumme e’innii ‘ala zikrike, ve šukrike ve husni ‘ibadetike. / Allahu moj, potpomozi me da Ti zikr često činim, da Ti iskreno zahvaljujem i da Ti ispravno ibadetim./
