Historija svjedoči da je bilo vremena kada žena nije imala nikakvu vrijednost i kada je bilo sramota biti žensko. Očevi su se rešavali te sramote tako što bi svoje djevojčice odvodili od kuća i žive zakopavali u zemlju. Zamislite u kakvom je ambijentu živjelo društvo koje je smatralo normalnim ubijanje ženske djece, a osuđivalo one koji za ubistvo nisu smogli snage. U tom vremenu žena je kao najobičniji predmet kupovana, prodavana, poklanjana i nasleđivana bez ikakvih prava. Nije bila poštovana ni kao majka, ni kao sestra, ni kao supruga, ni kao kćer, niti kao ljudsko biće. Čak se i o samim životinjama često više brinulo, nego o ženama. Učestalost i raširenost pomenutih običaja, prijetilo je uništenju ženske populacije, a samim tim i uništenju čovječanstva.
Tada Uzvišeni Allah iz Svoje milosti šalje Svog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da svjetlom otkloni tminu i ponudi čovječanstvu lijek koji će ga spasiti od propadanja. Svojim riječima i djelima, a prvenstveno iskrenošću i ljepotom svog srca, odgajao je one koji su pohrlili islamu i svoja srca napojili šehadetom. Ljude koji su prezirali i ponižavali žene, odgojio je u ljude koji su poštovali i cijenili ženu kao nešto najvrijednije što su imali. Podučio ih je da Allah obećava Džennet onome ko odgoji u islamu kćeri, pa im je otvorio srca za ljubav i nježnost njihovih djevojčica. Svjetlo islama im je obasjalo prsa i dalo snagu da dobro vide dobrim, a zlo zlim, tako da su objavili rat običaju ubijanja ženske djece i sačuvali čovječanstvo od isčezavanja. Na taj način Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je dao najveći doprinos čovječanstvu, jer je zaustavio ubijanje onih koje rađaju i odgajaju čovječanstvo.
Ljude koji zbog prezira prema ženama nisu imali poštovanja ni prema sopstvenoj majci, je podučio da majka nije samo mašina koja rađa djecu, već osoba kojoj najviše duguju i pod čijim nogama trebaju tražiti Džennet. Od majki koje su u periodu džahilijeta bile dio imovine koju sin naslijeđuje od oca, načinio je majke prema kojima su se sinovi sa blagošću ophodili, tražeći u poslušnosti njoj, Allahovo zadovoljstvo.
Naučio ih je da je najbolji od njih onaj ko je najljepšeg ponašanja prema svojoj supruzi, a to im je svojom praksom i potvrdio. Koliko je kod Allaha vrijedna žena, kada je način ophođenja prema njoj ostavio kao mjerilo vrijednosti i dobrote muškarca. Od grubih muškaraca koji su maltretirali žene, islam je načinio blage i pažljive muškarce koji su pazili pravo žene, pomagali joj i prihvatali je onakvu kakva jeste. Historija je zabilježila primjer velikog Omera, radijallahu anhu, kojem je tokom njegovog hilafeta došao jedan od muslimana da se požali na svoju suprugu. Došavši pred vrata velikog Omera, začuo je glas Omerove žene koja je ispoljavala svoju ljutnju na Omera, a on joj ništa nije odgovarao. Čuvši kako je stanje u Omerovoj kući, odluči da se vrati. U tom trenutku Omer je izašao i vidjeo čovjeka koji se zaputio njemu, pa ga je upitao kojim poslom je došao. Čovjek mu reče da je došao žaliti se na svoju ženu, ali je čuo da ni kod njega stanje nije puno bolje. Tada mu Omer reče: “Zbog prava koja ona ima kod mene, ja joj opraštam. Ona me čuva od harama, pazi na moju čast, odgaja mi djecu, čuva moju kuću, pere mi odjeću i priprema hranu. Ona je perda između mene i Džehennema. Sve to me sprečava da je grdim.”
Ovo su riječi Omera kojeg su se ljudi bojali, Omera od kojeg je šejtan bježao, ovo su riječi neustrašivog i pravednog ashaba.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je odgojio generaciju koja svoju hrabrost i “muškost” nije ispoljavala maltretiranjem žena i ubijanjem djevojčica, kao što je to ranije bio običaj. Njegovi ashabi su bili najhrabriji na bojnom polju, u lice iskusnih i dobro opremljenih neprijatelja. U bitkama su bili poput lavova, a u svojim kućama, među porodicom blagi, nježni i umiljati, unoseći radost u srca ukućana.
Islam je vratio ponos i dostojanstvo ženi, dajući joj slobodu i štiteći njena prava. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je dostavljajući Objavu od svog Gospodara, uzdigao ženu na mjesto koje joj pripada kao glavnom stubu porodice i društva. Žena je uzdignuta islamom i biće ponižena svaki put kada život uskladi sa propisima koji su kontradiktorni islamu.
Bilo je vremena kada je žena primoravana na zloupotrebu, jer je bila prodavana, kupovana i nasljeđivana bez ikakvih prava. U tako nezdravom ambijentu žena se nije mogla oduprijeti iskorištavanju i lošim običajima koje su joj krojili muškarci. Danas je drugačije, danas žena sama bira hoće li biti predmet manipulacije ili ne. U borbi za slobodu, žena je slijepo prihvatala sve što joj se nudi, želeći se otrgnuti iz okova ropstva. To je iskoristio pokvareni svijet i ponudio joj “slobodu” koja će je odvesti u propast. Danas pod plaštom “slobode” žena je postala običan predmet kojim upravljaju muškarci bez morala i karaktera. Današnja “slobodna” žena izložena na raznim sajmovima, u izlozima i na ulicama, je u goroj poziciji od žene koja je živjela prije petnest vijekova, jer su tadašnje žene bile primorane na ropstvo muškim prohtjevima, a današnje “slobodne” žene same biraju biti robinje, iako time žele izraziti svoju slobodu.
Islam je dao ženi prava želeći da je zaštiti, a “savremeno” prozapadno društvo nudi ženi “prava” želeći da je iskoristi. Nisu zaostale žene koje čuvaju svoje vrijednosti i zahtjevaju od drugih da ih poštuju, zaostale su žene koje svojim primitivizmom, vulgarnim odijevanjem i ponašanjem ispoljavaju svoju “savremenost”, pokušavajući sakriti zaostalost i prazninu koju u srcima nose.
Autor: Meliha Preljević
