Verica Poledica je zbog teško bolesne ćerke Nevene (19) odlučila da poslije 30 godina rada u Pošti počne sa uličnom prodajom knjiga kako bi mogla više da joj se posveti, jer zdravstvene ustanove ne žele da im pomognu.
Veliki heroj je i Verica Poledica, koja prodaje knjige u Ulici 1.300 kaplara u centru Beograda.
Zbog teško bolesne ćerke Nevene (19), odlučila je da poslije 30 godina rada u Pošti počne sa prodajom knjiga kako bi mogla više da joj se posveti, jer zdravstvene ustanove ne žele da im pomognu. Usput nađe vremena da piše pjesme i ljudima svakodnevno uljepšava život osmijesima i podrškom.
– Lijepe su nove, blistave knjige koje mame iz izloga knjižara, ali i ove naše “našminkane stare dame” imaju svoju posebnu čar – počinje svoju priču za portal Nadlanu Verica Poledica, dugogodišnji prodavac knjiga.
Verica Poledica nije od onih ljudi koji kukaju na loš život, već se odlučno bori sa svim nedaćama. Život je od rođenja nije mazio, jer je rođena kao dijete razvedenih roditelja i živjela je sa bakom dok se nije udala. Spas od siromaštva i lošeg života uspjela je da nađe u knjigama.
– Dok su druge djevojke gledale po izlozima haljine i cipele, ja sam dane provodila ispred knjižara. Radovala sam se svakoj novoj koju pročitam kao najvećem daru, a knjige doživljavam kao putovanje. Ni tada, a ni sada sebi nisam mogla da obezbijedim putovanje u neku daleku zemlju, pa mi je knjiga bila jedini spas – kaže Verica, koja je tokom školovanja bila uvijek vukovac i đak generacije.
Rođenjem ćerke Nevene počinje, kako kaže Verica, najteži period njihovog života. Nevena je od rođenja imala psihičke probleme i epilepsiju, a doktori su potvrdili da je njeno oštećenje oko 70 odsto.
Komisija za tuđu njegu i pomoć ih je tri puta odbijala, uz objašnjenje da Nevena nije dovoljno oštećena!?
Nije im preostalo ništa drugo nego da se sami bore za zdravlje svog djeteta. Da bi uspjela da se posveti njegovanju Nevene, Verica je odlučila da napusti posao u Pošti i spletom srećnih okolnosti počela je da prodaje knjige na ulici. Prvu tezgu imala je na platou kod Filozofskog fakulteta, a kako su inspekcije bile sve rigoroznije, morala je stalno da se seli s mjesta na mjesto.
Doskora su morali da prodaju na ulicama na betonu, ali je onda Jovan Ćirilov odlučio da im pomogne.
Komunalna policija je jednog dana odlučila da im oduzme sve knjige, a to je posebno razljutilo našeg poznatog književnika Jovana Ćirilova.
– Došao je jednog dana i pitao nas zašto imamo samo tri knjige. Rekli smo mu da nam je policija sve zaplijenila i da ne znamo šta da radimo. Tada nam je obećao da će sve učiniti da dobijemo dozvole i tezge, i to se kasnije zaista desilo – kaže Aleksandar Obradović, dugogodišnji kolega Verice Poledice.
Poslije angažovanja Jovana Ćirilova, grad Beograd prepoznao je značaj uličnih prodavaca knjiga, i odlučio je da im dodijeli tezge u Ulici 1.300 kaplara, kao i legalne dozvole za prodaju knjiga.
– Moja ćerka ne zna šta znači nema. Muž je bez posla već dugo, pa sam shvatila da moram sama da se borim. Najveća radost mi je kad se uveče pojavim na vratima sa torbama knjiga i punim kesama hrane za moje dvije ćerke. Njihov osmijeh uveče mi daje snagu da ustanem opet sutra i potrudim se da im obezbijedim sve što žele – kaže Verica, koja je i suzu pustila kad se prisjetila da ju je njena bolesna ćerka jedno veče dočekala sa crtežom na kojem vidi svoju mamu sa torbama i kesama.
Iako ima težak život, ona stiže da se brine i za druge. Kao da joj nije dovoljna njena muka, negočesto pominje kako je boli to što su drugi ljudi nesrećni.
– Često srećem na ulici tužne poglede i lica, pa se pitam kakva njih muka mori. Ljudi su danas stalno u nekoj jurnjavi i izgube osjećaj za život. Ne sjete se da nekome podare osmijeh, zagrljaj, toplu riječ, a to treba raditi svakog dana, znate? Jer možda nas sutra već neće biti, zato nam svaki dan mora biti ispunjen – savjetuje Verica, i nada se da će ljudi konačno prepoznati ljepotu sopstvenog života.
Njene kolege imaju samo riječi hvale za nju, a najveću pomoć joj pruža Aleksandar Obradović, koji joj je pomogao da uđe u ovaj posao.
– Od nas nekoliko koji prodajemo knjige na ulici, Verica ima najtežu životnu priču. Ipak, ona je jedina od svih nas koja ne kuka, nego uvijek pokušava da nas oraspoloži i nasmije. Čast je imati ovakvu osobu za kolegu i prijatelja – priča Obradović.
Kažu da je često kupci pitaju da spusti cijenu neke knjige, a ni to joj nije teško, jer joj je drago kad nekoga može da usreći.
Na kraju razgovora sa ovom heroinom, koja nas je naučila dosta toga o životu, na pitanje šta bi najviše voljela, dobili smo neočekivan odgovor:
– Najviše bih voljela kad bi se neko iz vlasti sjetio da na Brankov most stavi neku visoku ogradu da se više ljudi ne ubijaju. Mnogo me potrese kad čujem da se neko ubio i što nisam stigla da mu kažem da treba da živi – bila je iskrena Verica.
Mi se nadamo da će doći bolji dani za Vericu, da će neko iz zdravstvenih službi imati sluha za slučaj njene oboljele ćerke i da će dočekati duboku starost u svom toplom domu, čitajući omiljenu knjigu…
