– Otkako se desila Srebrenica, ona je postala sastavni dio mog godišnjeg kalendara, aktivnosti, stremljenja, možda na isti način kako je to i ramazan, kako su to bajrami. Zaista, i psihički, i na svaki drugi način pokušavam svoju pažnju i energiju koncentrirati na taj datum, i sa svoje strane, svojim kapacitetima i kompetencijama, biti na hizmetu tome danu i pokušati biti na hizmetu tim žrtvama, tom činu dženaze i svemu onome što se tog dana dešava. A nisam sigurna da smo dosad uložili dovoljno energije, dovoljno napora da genocid u Srebrenici i genocid u Bosni i Hercegovini pokažemo i predstavimo na pravi način generacijama koje dolaze. Dvadeset i više godina poslije mi nemamo mapu genocida na prostorima BiH, a to je minimum koji se dosad, u okviru planske strategije, morao desiti. U jednom razgovoru s uvaženim akademikom prof. dr. Rešidom Hafizovićem, koji i sam potiče iz tih krajeva, pričali smo o mapi genocida, koja je minimum, i o tome da je konačno došlo vrijeme za to da se pokaže kako je Bosna, osobito manji entitet, u stvari istkana jamama, stratištima. Moja energija za Srebrenicu i ono što ja mogu učiniti 11. jula metafora je za sve što bi trebalo činiti na drugim prostorima BiH.
• Sa sjetom se prisjećamo Mapiranja genocida, projekta Suade Kapić. Zašto nemamo mapu genocida BiH?
– Zato što u mnogim stvarima nemamo plan, nemamo strategiju, ne promišljamo, ne dogovaramo se. Vrijeme koje prolazi pokazuje šta smo mi uradili i od Srebrenice, na koji način smo tragediju u Srebrenici i tragediju koja se i inače dešavala na prostorima BiH, uvjetno kazano, kapitalizirali, prezentirali, pokazali svijetu. Ako to već nismo znali sami, mogli smo učiti od drugih. Imamo stradanje Jevreja u Drugom svjetskom ratu, i njihovo ponašanje kroz ovih proteklih 60-ak godina. Odnos prema žrtvi je kod nas za ovih proteklih 20 godina ispod svakog nivoa.
Bosna je puna mezarja
• Evo, Srebrenica je opet ostala sama…
– I gotovo je tako bez promjena od onog 11. jula 1995. godine. Možda bi dobro bilo na mikroplanu da svako propita sebe šta on tokom cijele godine učini za Srebrenicu i za sve naše Srebrenice. Sigurno je stravična statistika onih koji nikada nisu ni otišli na to mezarje, ali i na druga, svoja mezarja. Puno je mezarja po Bosni koja niko ne obilazi, niko ne održava,uspomenu na njih niko ne gaji, od pojedinačnog do višeg plana. Jednostavno, nema poštovanja prema nasilno prekinutom ljudskom životu za koga je neko fino kazao da je to zaseban entitet, mikrokosmos, neponovljivi trenutak božanskog stvaranja na zemlji. Evo Tomašice. Bila je neko vrijeme u fokusu, i onda smo imali strašnu prazninu. U subotu je dženaza za 274 čovjeka, i iznova će sve utihnuti. Kod nas su na sceni samo te incidentne, sporadične, prigodničarske situacije, a to je ono čega se ja najviše bojim. To je pogubno. Šta će se desiti kada jednog dana u Srebrenici više ne bude dženaza? Koliko će nas otići da posjeti tu dolinu šehida, taj grad bijelih nišana u Potočarima?
• Ove godine je u Potočare došlo i manje nego prije sarajevskih studenata!
– Moramo se suočiti s činjenicom da u Srebrenicu, pa i na dženazu, uglavnom dolaze potomci, članovi familija, oni koji još imaju nekoga da ukopaju. Devedeset posto je takvih jer mi nismo uspjeli izgraditi neku vrstu vlastitog protokola, koji treba gajiti, poštivati kako Srebrenica ne bi bila samo 11. jula prisutna u našim životima. Pa, eto, šta je o Srebrenici dosad napisano, šta snimljeno? Ponekad mi se čini da su stranci uradili kapitalnije stvari nego mi u BiH. Imamo roman Isnama Taljića, imamo Srebrenički inferno Džemaludina Latića… Koliko vremena treba proći da se igrani film uradi o Srebrenici? Neka ostvarenja su pokazala da je priča o distanci samo izlika. Uostalom, imali smo jako uspješnu “Grbavicu” Jasmile Žbanić, kojoj nije trebala nikakva distanca da dobije Zlatnog medvjeda u Berlinu.
Da, kada svi odu 11. jula, Srebrenica utone u muk, i u njemu je preostala 334 dana. Imali smo priliku organizovati neke iftare s majkama Srebrenice, koje žive nadomak Potočara, u srebreničkoj okolini, putovati s tim ženama, i ostavljati ih na kraju u neposrednoj blizini njihovih kuća kada prođe iftar. Mi nastavljamo za Sarajevo, a one tako, na putu do svojih kuća, nestanu u tami. Strašno je da mi ni u ramazanu nismo uspjeli biti više s tim majkama. U jednoj svojoj hutbi, dr. Cerić je kazao da je Srebrenica naša obala spasa. Ja se bojim hoćemo li mi doplivati do te obale, i koliko smo mi, kroz ovu Srebrenicu i sve druge, propustili naših prilika. Ljudi koji ostaju, kušani su onim što se desilo onima prije njih, i data im je prilika da budu drugačiji, bolji. Koliko smo mi za ovih 20 i više godina naučili da budemo bolji?
• Vi ste ove godine otišli u Srebrenicu s doktorskom titulom?
– Musliman i muslimanka po tradiciji koju nam je ostavio poslanik islama, Muhamed s.a.v.s., tokom cijelog svoga života su na putu traganja za znanjem. Znanje je izgubljena stvar, koju uvijek morate tražiti i ako je nađete, trebate je uzeti. Mi smo zaduženi traganjem i pronicanjem ka znanju, ikre je prvi imperativ, prva poruka koja nam je spuštena, i taj emanet moramo cijeniti, čuvati. Priča o traganju za znanjem je jedna neprekinuta priča tokom našeg dunjalučkog bivstvovanja, i ja sam samo slušala taj zov, i ništa se drugo nije dešavalo. Sticanje ove akademske titule je ustvari samo jedna od faza na tom putu traženja znanja koja je obaveza svakog vjernika i svake vjernice, obligatna obaveza. Taj put se nastavlja, on nema svoga kraja, kao što Kur’an predstavlja more u kojem možete plivati, i plivati, i plivati, i nikada ne doći do obala, ali plivati morate. Zarad općeg dobra i vlastitog napretka.
• Otkud želja da se bavite arapskim prijedlozima i semantikom glagola u Kur’anu?
– Prije rata sam studirala na Filozofskom fakultetu, na Odsjeku za orijentalne jezike i književnost, arapski, turski i perzijski, i stekla sam zvanje dipl. orijentalista, arabista i turkolog, što znači da je moja veza s arapskim jezikom već tada bila valorizirana u tom lingvističkom smislu. Možda bi se trebalo vratiti još puno prije, na mektebske dane, na moju Rogaticu, na mog prvog mualima. To je taj prirodni put: bavljenje jezikom, zanimanje za arapski kao sveti jezik, kao tekst Kur’ani Kerima, pa moj boravak u Maroku, rad u medresi, na koji sam izuzetno ponosna, i sadašnji angažman na Fakultetu islamskih nauka u oblasti jezika, sve je to na neki način opredijelilo odabir te teme. Ništa nije slučajno. Došla sam do zanimljive literature, i činilo mi se da bi valjalo uraditi temu koja je vrlo poticajna, važna, kako u tefsirskim tako i u lingvističkim studijima. Na osnovu mog istraživanja, a i nekih drugih suvremenih studija, pokazuje se da ne postoje sekundarne, drugorazredne, manje važne riječi, iako one izgledaju po formi tako, pa su i prijedlozi itekako važni u cijeloj priči o razumijevanju Kur’ani Kerima. Oni su velika pomoć u oblasti tefsirskih znanosti, u raskrivanju određenih perdi, zavjesa, u tumačenju i razumijevanju kur’anskih intencija, oživljavanju značenja glagola. Daju im neku novu dimenziju na način da ih mijenjaju ili ih determiniraju. Recimo, glagol tabe, koji sa različitim prijedlozima nosi različita značenja. Kada koristite prijedlog ila, vi u stvari govorite, ukazujete na značenje pokajanja. Rob, čovjek, Božije stvorenje se okreće svome Stvoritelju, stremi ka svome izvoru, i tu je upotrijebljen prijedlog čije je značenje dosezanje do nekoga cilja, pa se kaže tubtu ilelahi: pokajao sam se, tražim oprost od Gospodara. A sa drugim prijedlogom, ala, taj glagol nam kazuje da dragi Allah oprašta svome robu. Ja sam pratila šetnju tih prijedloga s najfrekventnijim glagolima u kur’anskom tekstu.
• Koji su najfrekventniji glagoli u Kur’anu?
– Promatrala sam 20 prijedloga, a kasnije osam najfrekventnijih koji se vezuju za glagole u Kur’anu. Ovo i neka slična istraživanja su pokazala da su najfrekventniji glagoli kretanja: el bereke, fil hareke, blagoslov je u kretnji. Nikako bez razloga, dakle, glagoli koji ukazuju na različite vrste fizičkog i metaforičkog kretanja su najfrekventniji glagoli u Kur’anu. Tu, dakako, ulaze i glagoli koji pokazuju, recimo, čin spuštanja kiše, objava, slanje i objavljivanje objave, ali i glagoli koji ukazuju na fizički odlazak i dolazak. I glagoli govora su frekventni. Glagol kale je najprisutniji glagol u kur’anskom tekstu, u pojedinačnom smislu, ali i sa prijedlozima, što ukazuje na važnost govora kao blagodati date čovjeku. Samo je čovjek obdaren činom i mogućnošću da se izražava. Otuda potreba za lijepom riječju koja je itekako važna. Prijedlozi koje sam promatrala nijansiraju te glagole do neslućenih razmjera.
• Govorite o tome s toliko strasti?
– S ovim radom sam se družila pet, šest godina, a to je opet tren, u poređenju s klasičnim gramatičarima, s ljudima, na čijim sam koricama i u uvodima čitala kako su, recimo, u pripremi rječnika glagola, koji dolaze u konstrukciji s prijedlozima, radili 40 godina. Ili stara ulema, koja je cijeli život posvećivala radu u određenim oblastima. Meni je to bila prilika da zaronim u tu oblast, malo više od drugih, a da su akademske stege dozvolile sigurno bih na tom radu ostala puno, puno duže.
• Sjećate li se Vašeg prvog susreta s arapskim pismom, jezikom?
– Prvu konekciju s arapskim jezikom imala sam u svojoj porodici, u svojoj Rogatici, s mojom nanom, rahmetli Ševalom, i mojom mamom, rahmetli Mujesirom. To je ta prva škola, i to se prenijelo na naš rogatički mekteb, za koga moram reći da je bila mini medresa u Šudžauddinovoj džamiji, s plejadom dobrih mualima. Moj prvi mualim je bio Omer ef. Begić, molim dragog Boga da mu da svako dobro, čije je kaligrafsko ispisivanje harfova na maloj skromnoj tabli u našem mektebu bilo toliko čarobno za mene, toliko poticajno da sam nesvjesno, u ranoj dobi poželjela da budem još bliže harfovima. Uz veliku podršku mojih roditelja, ta priča se nastavlja na Filozofskom fakultetu, gdje se stekne dosta znanja, ali nikad dovoljno, i ostane uvijek veliki broj upitnika. Prijedlozi su bili među tim upitnicima. Dugo godina sam radila u novinarstvu, bila sam i u nastavi i upravo kada je trebalo da biram temu, moj kolega Almir Fatić se vratio sa studijskog boravka iz Saudijske Arabije, odakle je donio zanimljivu studiju, koja je tretirala ovo pitanje. Ta studija je bila u ovosvjetskom okviru opredjeljujuća, dragi Bog zna najbolje zašto se to desilo. U razgovoru s mojim mentorom prof. dr. Mehmedom Kicom, vidjeli smo da bi tema mogla biti zanimljiva, jer nije u BiH tretirana, osim rahmetli Sikirića, ’50-ih godina prošloga vijeka.
• Da li ste u kontaktu s Vašim prvim mualimom?
– Došao je na odbranu teze, na moju veliku želju, i spomenula sam ga u uvodnom dijelu. Bio je vrlo sretan. To je čovjek koji je posvetio dobar dio svoga života mektebu, i koji je izveo generacije danas vrlo uspješnih ljudi u različitim sferama. Tako se to desilo s odabirom teme. Inače, pomalo sam se i iznenadila da na FIN-u, 1977. godine utemeljenom, među velikim brojem studentica do sada nismo imali doktora islamskih nauka. I to je veliki upitnik. Meni je drago što sam ja prva, ali bi mi bilo draže da su neke žene prije mene stekle taj akademski status.
• Kako to objašnjavate?
– Najlakše je kazati da ženama niko ne brani da ne napreduju. I to je tačno, ali se postavlja pitanje na koji način je njihovo znanje, njihov akademski gradus valoriziran, a njihove kompetencije iskorištene?! Počesto ni na koji. Ja sam na neki način, kad je u pitanju IZ, svijetli izuzetak, ali bolje bi bilo da sam pravilo. Imala sam priliku da radim u GH medresi, kao žena, i kao neko ko nije teolog, kao što, evo, sedam godina radim kao asistent u oblasti arapski jezik i književnost na FIN-u. Ženski potencijal i ta energija koju nosi žena jeste nešto što treba IZ i što Tarik Ramadan kaže, u određenim kriznim situacijama žena ima u sebi potrebu da se aktivira, da reaguje, da se dobro organizuje, da ide do kraja u realizaciji ciljeva. Bilo je posve prirodno da i do sada u IZ-u imamo ženu doktora nauka.
Sve su ovo samo pokušaji
• Spomenuli ste majku, nanu i kako se ne sjetiti svih tih naših starih žena, za koje se govorilo da su nepismene, a mnoge su učile u Kur’anu?
– Samo je određeni društveni kontekst te žene možda prividno iščašio iz obrazovnog sistema, a one su bile velike liderice, izuzetne, jake ličnosti, znale su osmanski turski, kako kažete, učile u Kur’anu, baštinile su znanje dvaju jezika, što je velika privilegija, i nismo mi bez razloga izrasli u ovo što smo danas. To je rezultat rada naših majki, njihovih majki, ali danas imamo obrazovane, mlade žene, inženjerke, doktorice, profesorice i nepravedno je, neprirodno je te kapacitete ne iskoristiti, ili ih makar ne dovesti na razinu podjednakih startnih pozicija.
• Jeste li dobili čestitku reisa Kavazovića?
– Nisam, što ne znači da neću, ali, evo, sinoć smo imali zanimljiv iftar. Organizirao ga je dr. Amir Karić, koji je na čelu Vjersko-prosvjetne službe, za sve one koji su doktorirali u prethodnoj akademskoj godini. Imala sam podršku FIN-a, Nastavno-naučnog vijeća, Vijeća za postdiplomske studije, GH medrese, i brojnih prijatelja. Stigle su čestitke s različitih strana, a valjda treba da prođe vrijeme da dođu i iz nekih institucija. Nekad je porazno da drugi prije primijete naše uspjehe.
• Razgovaramo u Gazi Husrev-begovoj biblioteci za koju ste posebno vezani?
– Najveći uzor za svakog muslimana je poslanik islama, onda njegovi roditelji, onda uzore tražimo u ljudima koji su nam povijesno bliski. Gazi Husrev-beg je najpoznatiji vakif s ovih prostora, za mene fascinirajući uzor, i skromno ga se pokušavam sjetiti Fatihom nakon svakog obavljenog namaza u njegovoj prelijepoj džamiji. Dragi Bog je htio da u određenoj životnoj dobi budem izravno vezana za ovaj vakuf. Prvo, 2000. godine, kada sam dobila šansu da radim s djecom u medresi koju je on sagradio, kao veliki vizionar, kao neko ko je bio svjestan šta znači znanje, i tu sam predavala šest godina arapski jezik. Kasnije, sticajem okolnosti, ukazano mi je povjerenje ljudi iz IZ-a, gospodina Vatrenjaka, koji je na načelu GH vakufa, da zajedno s kolegom Muhamedom Halilovićem pokušamo raditi jedan dokumentarni film o Gazi Husrev-begu za potrebe turista i gostiju Sarajeva, i već 2-3 godine se film vrti u staroj medresi, u Kuršumliji. Radeći na filmu, malo više sam zaronila u njegov život, ambicije, stremljenja, a o Gaziji postoje tek skromne informacije, posebno imajući u vidu veličinu i grandioznost njegovih vakufa i svega što je ostalo iza njega. Ali tu se vraćamo na ono da o ljudima najbolje govore tragovi koje ostavljaju iza sebe, djela. I kada se jednom dotaknete Gazi Husrev-bega, onda on postane vaša inspiracija, i vi osjetite tu jednu pozitivnu energiju koja kruži Baščaršijom, ovim graditeljskim ansamblom koji je ostao iza njega, i sve što se radi uz ovaj vakuf, ide nekako lijepo, kolajli. Da, prije toga smo kolega Hamidović i ja radili i film o vakufima u BiH, a tu se Gazi Husrev-begov vakuf spominje kao najveći i na kraju, kao kruna, dolazi otvaranje nove Gazi Husrev-begove biblioteke. Imala sam čast da budem dio organizacionog tima.
• Jednog dana će se Vaš doktorat, kao knjiga, naći u toj biblioteci?
– I doktorat je već na njenim policama, kao što je i magistarski rad, i ja sam ponosna na to. A sve su to pokušaji da ostavimo neke zanimljive tragove na ovom svijetu. Mi smo ono što ostaje iza nas. Eto, ’92. godine pomagala sam nekim ženama u slanju poruka nade preko pres-centra Stari Grad, i one se toga sjećaju i one mene u dovama spominju. Nikad ne znate gdje možete uraditi pravu stvar, dobru stvar i kako određena situacija može nekome promijeniti život. Prilaze mi, tako, ljudi koji su slušali ramazanski program ’93, ’94. na Radio SG. Danas je to urbani radio, ali je počeo s drukčijim konceptom, imali smo mukabele uživo, što je za opkoljeno Sarajevo bilo nešto posebno. I ljudi se toga sjećaju, u njima su ostali tragovi, oni koji su za njih važni, a vi idete dalje i ostajete samo ono što ste ostavili iza sebe. Zato i mislim da svaki naš korak i čin mora da budu prožeti nijetom, da ono što radimo bude na putu dobra u ime Allaha dž.š, za opću korist.
