Ima već skoro godinu dana kako mediji izvještavaju o padu proizvodnje i prometa, kako stručnjaci najavljuju globalnu ekonomsku krizu, sve kao posljedica borbe protiv širenja virusa korona. Za veliki broj ljudi upozorenja stručnjaka su možda i suvišna, jer za njih je ekonomska kriza odavno nastupila – odletjeli su s poslova s prvim talasom pandemije te od tada čekaju da dođu bolja vremena.
Nekoliko posljednjih dana unijelo je dašak nade u skori prestanak bjelosvjetskog korona režima.
Britanska vijest o početku opšte vakcinacije na Ostrvu zasvijetlila je u tami koronskih informacija kao u svoje vrijeme što je zasvijetlio Dayton u Bosni i Hercegovini – bliži se kraj jedne velike, međunarodne nesreće. Skeptici bi rekli – kraj jedne i početak druge, što definitivno nije daleko od istine, ali je svejedno bolje nego da se jedna nesreća razvija do u beskraj, jer sve što je na početku malo je i slabo.
Kokuzluk, sramota, depresija…
Jeste, postoji nova nada da će Planeta ubrzo prodisati starim kapacitetom, ljudi i roba da će krenuti slobodno, to jeste užurbano kao nekad, ali predviđanja ekonomskih stručnjaka ostaju neumoljiva – prava kriza tek slijedi.
Prosta logika teško to može razumjeti. Smanjen protok ljudi i robe stvorio je ekonomsku krizu, to je uredu. Povećan protok ljudi i robe stvoriće još veću ekonomsku krizu, to već podsjeća na genij domaćih biznismena, paklenu logiku koja nalaže da za uspjeh valja potkradati radnike, filozofski sistem u kojem idealni radnik predstavlja osobu koja radi džabe i pri tome osjeća zahvalnost prema svome gospodinu poslodavcu.
Ipak, treba vjerovati prognozama stručnjaka, a i vlastito iskustvo govori da je ekonomska kriza normalna stvar, sa logikom i bez logike. Mora, valjda, tako, jer kad ne bi bilo sirotinje da se bori za opstanak, ni svijet ne bi mogao ići naprijed, ili, preciznije, ukrug – ko bi ga gurao? Dakle, uzmimo da će biti velika ekonomska kriza.
Na prvu, mora se priznati, čini se kao da u tome nema ništa dobro. Ekonomska kriza znači kokuzluk, kokuzluk znači sramota, sramota znači depresija, depresija znači ludilo, ludilo znači smrt, a sahrana ili dženaza skupa, ne zna se šta je skuplje, pa gledaj ti sad to – dok pohlepni bogataš stiže na onaj svijet anuliran kao novorođenče, siroti kokuz dolazi s minusom kao da je sad iz kockarnice. Stvarno, strašno. Treba smisliti ljepše viđenje kokuzluka, ublažiti sramotu i spasiti se sunovrata.
Čedo tehnologije i kapitalizma
S tim u vezi, nije loše sjetiti se konzumerizma. Ovo čedo ljubavi između kapitalizma i tehnologije stvorilo je od ljudi bića kojima je za sreću potrebno posjedovanje materijalnih dobara u mjeri većoj nego što je mogu podnijeti, prouzrokujući s tim čitav niz drugih nesreća, kao što je bespotrebno uništavanje prirodnih resursa ili grozomorno izrabljivanje djece.
Podređeni nepotrebnim stvarčinama, ljudi su se otuđili od svoje stare dobre prirode, koja se zadovoljavala posjedovanjem sebe samog, pretvorivši se u stvorenja koja osjećaju ozbiljnu duševnu bol zbog razloga koji su, u najmanju ruku, smiješni.
Najavljena ekonomska kriza puno je strašnija kad se posmatra kroz prizmu konzumerizma, nego kad se gleda čisto egzistencijalno. Iako je kapitalizam našao načina kako da, pored tolike proizvodnje, na svijetu ne nedostaje ni gladnih, ni golih, ni bosih, treba reći da se konzumerizam kao stil života ne bi ni mogao razviti da se u svim krajevima svijeta još uvijek vodi borba sa glađu i golotinjom.
Čovjek je po prirodi birač, koliko god da mu se ponudi, uvijek će gledati da izabere najbolje za sebe, što se u moderno vrijeme ekstremnih reklama razvilo u pravo pravcato konzumerističko ludilo, u ogromne tržne centre, gdje uđeš po jedno, a izađeš noseći i peto, i deseto, i nulu u novčaniku, i minus na kartici, pa se još i dičiš s tim u javnosti, na socijalnim mrežama posebno.
Smanjiti kupovnu moć takvih ljudi nije kriza, već sevap, dobro djelo usmjereno protiv narodnog snobizma – još je gori što je narodni – protiv svjetske pomame za nepotrebnim drangulijama koje ljude tište, iako oni, marketinški dezinformisani do bola, uporno vjeruju da ih štite.
‘Pomalo, hajvane, nisi sam!’
Pojedini vjerski dužnosnici, koji u javnim nastupima, podilazeći svjetini, radije oponašaju fanatizam satane nego mudrost Božju, istrčali su se u početku korone, dok još nije bila svjetska, da je protumače kao kaznu s neba za one koji nebo ne slušaju. Kasnije, kad se opaka bolest proširila i pokazala da ne pravi razliku između ljudi kao ljudi samih, okrenuli su priču na iskušenje, na izazov što ga nebo tradicionalno stavlja pred ljudski rod, dajući mu s tako priliku da se dokaže ko je i šta je.
Meni se čini – nedostaje još samo uspjeh vakcine da postanem siguran – kako je kušnja uspjela, ljudski rod kako je dokazao da nije džabe zauzeo za sebe cijelu jednu planetu, od vrha do dna, već da je učinio to zato što je najpametniji, sposoban da nadmudri sve druge oblike života, vidljive i nevidljive.
S druge strane, sasvim iskreno govoreći, dopada mi se i ideja da je korona kazna s neba (može se tako reći i s obzirom da nam je donio šišmiš) te da je priroda s njome željela poručiti čovječanstvu: “Pomalo, hajvane, nisi sam!”
Siguran sam i da ta poruka neće uništiti konzumerizam kao stil života, ali što jeste jeste, lijepo je opaliti šamar neprijatelju, pa nek’ je stoput jači.
Zato, sretno Britanijo, imenjače, svi da vidimo, primi vakcinu javno, pa onda, lagano – zbogom korono, dobrodošla ekonomska krizo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
