Prije više od sedam decenija fašizam na našim prostorima i širom svijeta je poražen. Ili barem su tako naivno smatrali saveznici nakon što su porazili Hitlerove i Mussolinijeve snage i njihove domaće pomagače.
Osamdeset godina od izbijanja Drugog svjetskog rata, mnogi, uključujući i političku elitu, pokušavaju izmijeniti historiju, pa od heroja napraviti zločince, od krvnika heroje, a žrtvama nanijeti novi udarac negirajući njihovu patnju i obim zločina koji je nad njima vršen.
Takvih napora nije pošteđena ni regija u proteklih 30 godina, odnosno od raspada nekadašnje Jugoslavije.
Nažalost, kaže Eli Tauber, historičar iz Sarajeva, mi se nalazimo u jednom političkom momentu u kojem je pogrešno shvaćena i interpretirana riječ revizionizam, posebno kada govorimo o historijskim činjenicama na našim prostorima.
Ovaj momenta iskorišten je da se poprave slike o nekim ljudima ili sistemima te da na uštrb nastale situacije skine sa njih veo historijske odgovornosti, dodaje.
“Tako ne samo kolaboracionisti bivaju rehabilitirani, već i oni koji su bili najveći zločinci i koji su krivi za smrt hiljade ljudi. Ove ličnosti se vraćaju na scenu na velika vrata: po njima se imenuju ulice, trgovi, škole, univerziteti. I to i dalje traje, a posljedice takve politike su kobne i bit će kobne za generacije koje sada izrastaju u političare”, ističe Tauber.
Nepredvidive posljedice
Ovaj historičar smatra da ako nove generacije političara prihvate te revizionističke stavove (a vjerovatno je da hoće), onda je pred nama teška politička situacija koja vodi sa nepredvidivim posljedicama.
Mijenjanje historije je uvijek bilo opasno, a posljedice su nesagledive ukoliko ne prevagne svijest o zajedničkoj opasnosti, upozorio je sarajevski historičar.
Od raspada Jugoslavije, u zemljama regije su se i “povampirili” četnički i ustaški pokreti, odnosno, kako kaže Tauber, “fašistički”, a sve veću popularnost imaju sljedbenici istih onih pokreta koji su tokom Drugog svjetskog rata počinili ogromne zločine.
“Neminovno moramo priznati da je u našoj zemlji fašizam ponovo na djelu i da se manifestuje kroz razne oblike: od pokreta, do kulturnih nastupa, imenovanja ulica, slavljenja ličnosti koje su okrivljene i osuđene za ratne zločine i Holokaust”.
Posebno je zabrinjavajuće što se dopušta javna glorifikacija pokreta koji su odgovorni za smrti hiljada ljudi, ali i što vlasti često koketiraju s ovakvim pokretima i što se dopuštaju javni nastupi sljedbenika nacističkih i fašističkih saveznika.
Borba protiv fašizma
A protiv toga ne smijemo biti pasivni, ističe Tauber.
“Jevrejske zajednice su davno shvatile da se protiv fašizma mora nastaviti boriti. Borimo se humanim idejama i akcijama pokazujući koliko su nam značajni oni koji su spašavali jevrejske živote u Drugom svjetskom ratu. Borimo se tako da osuđujemo svaki genocid u svijetu i dajemo podršku u prevenciji genocida. Reagujemo na svaki masovni zločin javno i transparentno. Mi moramo nastaviti raditi na prevenciji genocida. To je naša dužnost i obaveza prema nevinim žrtvama. Ukoliko to ne postane dio naše zajedničke istorije naći ćemo se u situaciji da nećemo moći objasniti njihovo postojanje. A to bi bilo žalosno”, kaže historičar iz Sarajeva.
Rast nacionalističke retorike i populizma obilježio je dvadesete, a posebno tridesete godine prošlog stoljeća, odnosno period uoči Drugog svjetskog rata. Slično danas viđamo i u regiji, gdje nacionalistička retorika vlada proteklih 30 godina i koja se gotovo svakodnevno zaoštrava.
Kako kaže Tauber, svaki čovjek treba da se boji ovakvog razvoja događaja.
“Činjenica da rastući fašizam tako lako pronalazi svoje simpatizere i pronalazi svoje mjesto kako u medijima tako i u svakodnevnom životu, zaista zastrašuje. Istina, to se ne događa samo u Bosni i Hercegovini. Ali, to ne opravdava. Tu nema prostora za opravdanje, jer svjesno zbog niskih političkih ciljeva odobravamo povratak fašizma, i dovodimo u opasnost svaki dio naše države, svaki narod i svakog pojedinca. Ukoliko oni koji to odobravaju misle da se njima neće desiti ništa – griješe, jer posljedica može pogoditi svakoga, Mene, kao predstavnika jevrejskog naroda, iako u ovom momentu nisam ugrožen, plaši činjenica da će sutra se pojaviti neko ko će pozvati na ‘čistoću nacije’ ili nešto što će biti protiv nacionalnih manjina u BiH. Ja ne mogu da verujemo da bi do toga moglo doći, ali treba to spriječiti dok imamo vremena”, ističe historičar iz Sarajeva.
Jevrejske žrtve
Tokom Drugog svjetskog rata širom svijeta je stradalo između 75 i 80 miliona ljudi, što ga čini najstrahovitijim sukobom u ljudskoj historiji, što samo po sebi govori da moramo činiti sve da se tako nešto ne ponovi. U vremenu ludila kada su neki pokušali uništiti sve koji su drugačiji i koji se ne uklapaju u njihovu sliku “idealnog”, na udaru su se posebno našle jevrejske zajednice.
Posljedice “rasplamsavanja” ideologija i stavova pokreta, koje danas mnogi čak i u regiji podržavaju, zastrašujući su.
Kako kaže profesor Ivo Goldstein, historičar iz Hrvatske, stručna zajednica smatra da je tokom Drugog svjetskog rata stradalo između 5,3 i šest miliona Jevreja, te napominje da se nikada neće moći precizno ustanoviti tačan broj žrtava i to iz mnogo razloga.
“Popisi stanovništva su manjkavi, odnosno matične knjige u nekim zajednicama su uništene tokom rata, granice Poljske, Njemačke i drugih država su se dramatično mijenjale, gdje je židovskih žrtava bilo najviše. A ima tu još elemenata koji kompliciraju preciznije procjene”, kaže stručnjak iz Hrvatske.
Strahovitu sudbinu je jevrejska zajednica doživjela i na području nekadašnje Jugoslavije, gdje je uoči najkrvavijeg rata u historiji živjelo 82.242 Jevreja. Od tog broja je jedva svaki peti preživio, jer je u ratu poginulo 67.248 pripadnika te zajednice, odnosno 81,8 posto.
“Ljudi su jednostavno nestali u logorima, u masovnim ubijanjima i nikada se više nisu vratili”, kaže profesor Goldstein.
Unatoč strahovitom stradanju čitavog jednog naroda, veliki broj ljudi u svijetu, ali i u regiji negira obim zločina proveden nad Jevrejima, odnosno pokušava smanjiti broj žrtava.
Bolest društava
“Nažalost, to je bolest današnjih društava, gdje je revizionizam jak, gdje je negacionizam i pogotovo nemogućnost da se prihvati da su oni drugi i drugačiji stradavali, snažno prisutan. Ovo je nažalost situacija koja nije prisutna samo u Evropi, nego i na području bivše Jugoslavije”, ocjenjuje profesor Goldstein.
“Percepcija je uvijek: ‘Mi smo uvijek žrtve, oni drugi su nas ugnjetavali, progonili, masovni ubijali i naravno u tom kontekstu treba razumjeti i negiranje Holokausta nad Židovima i pitanje židovskih žrtava”, kaže on.
Zato i zabrinjava današnje stanje u regiji i svijetu, jer, kako kaže, može se lako napraviti paralela između današnjice i perioda uoči Drugog svjetskog rata.
“Uvjeren sam da se zlo iz međuratnog razdoblja (1922-1939) i Drugog svjetskog rata u ondašnjim razmjerima ne može ponoviti, ali sam alergičan na simptome i recidive. Naime, ono što zabrinjava i ima pogubno djelovanje na današnji politički i društveni život su govor mržnje i poticanje na nasilje”, kaže profesor Goldstein.
Oni su prisutni i danas u različitim zemljama, dodaje.
Ciljaju se uvijek drugi i drugačiji, bilo da se radi o drugim vjerskim ili nacionalnim zajednicama, drugačijima po kulturi, po spolnoj orijentaciji…
“U takvoj šovinističkoj percepciji društvenih odnosa bitno je samo da smo jedino ‘mi’ pravi, dosljedni, a oni ‘drugi’ i ‘drugačiji’ su krivi za sve. To je na žalost jedan koncept koji s manjim razlikama funkcionira u mnogim evropskim zemljama, a da o izvanevropskim prostorima uopće ne govorim”, zaključuje historičar iz Hrvatske.
