Tajni dosjei službi državne sigurnosti u Srbiji i dalje su tajni. Unatoč obećanjima danim Europskoj uniji, nijedna vlast ovo pitanje nije riješila. Njemačka je, pak, otvaranjem tajnih dokumenata, napravila najveći preokret od diktature ka demokratskom uređenju. Iskustva je podijelila sa Srbijom.
Svjedočenje Manfreda Teichmanna, jedne od žrtava njemačke tajne policije koja je imala uvid u svoj dosje, saveznom komesaru za evidenciju službe državne sigurnosti bivše Njemačke Demokratske Republike Rolandu Jahnu, danas vraća sjećanje na 15. siječnja 1990. godine. Bio je jedan od građana koji su tog dana ušli u posjed dokumenata Stasija.
“To je bio preduvjet da se mi u Njemačkoj suočimo s prošlošću i iskoristimo dokumente nepravde za brojne mogućnosti koje smo sebi stvorili. Da ljudima omogućimo saznanja koja inače ne bi mogli steći. U tom, takoreći, osvajanju službe tajne policije, tog 15. siječnja bio sam tu i bio je to dobar osjećaj – da smo uspjeli zaplijeniti dokumente te tajne policije koja je bila oružje diktature. Dokumentacija Stasija tako je postala simbol revolucije”, priča Jahn.
Sedam godina kasnije
I ne samo to. Naslijeđe diktature Istočne Njemačke bilo je glavno oruđe za izgradnju demokracije.
“Puno se susrećem s ljudima gdje kažu: ‘Ah, ta povijest… Tu je toliko prljavštine. Ostavimo sad to, okrenimo se budućnosti’. Budućnosti nema, ako se ne razjasni povijest”, ukazuje Josip Juratović, zastupnik SPD-a u Bundestagu.
Ukupno 111 kilometara Stasijevih dokumenata u posljednjih 16 godina pregledano je sedam milijuna puta. Svakog mjeseca stiže oko 6.000 novih zahtjeva, a Njemačka te dosjee danas koristi i kao kontrolu političara, sudaca, tužitelja, porezne uprave.
Srbija s takvim suočavanjem i dalje ima problem. Srpski pokret obnove (SPO) Vuka Draškovića 2004. godine Vladi i parlamentu podnio je Nacrt zakona o otvaranju tajnih dosjea službi sigurnosti od 1944. godine do pada Slobodana Miloševića, koji predviđa, između ostalog, objelodanjivanje imena svih onih koji su u ime države činili zločine. Odgovor je stigao sedam godina kasnije, uz jednu, kaže Drašković, malu korekciju.
“Ta mala korekcija, koju je trebalo da prihvati SPO, bila je ta da se imena svih od ’44-te do Miloševićevog sloma koji su naređivali zločine, organizovali, koji su neposredno činili ubistva i likvidacije političkih protivnika da se imena tih ljudi zacrne i da se ne mogu pročitati do 2065. godine”, ukazuje Drašković.
‘Početni korak za lustraciju’
Srbija tako i dalje nema taj zakon, a Drašković još nije imao uvid u svoj dosje za koji mu je rečeno da će mu, samo da ga prelista, trebati petnaest dana.
“Kad dođem jednog dana u priliku, a doći ću valjda, da uzmem dosijee, meni će trebati kiper kamion. A trebaće mi, želeo bih, kao što je [Aleksandar] Solženjicin uzeo svoj – da mi posluži za pisanje. Ali takvih je razmera da ne znam kud ću s njim kad ga jednog dana pribavim. Nemam ga gde smestiti”, napominje Drašković.
Otvaranje tajnih dosjea početni je korak za lustraciju, odnosno uklanjanje iz javnog života onih koji su bili aktivni u službi totalitarnih režima, smatra Drašković.
Pomoć traži od Njemačke, pa je Roland Jahn iz Beograda ponio Nacrt zakona od prije dvanaest godina.
