U Bosni i Hercegovini se 22 godine od kraja rata još uvijek traga za oko osam hiljada nestalih osoba. Do maja 2016. godine je pronađeno i identifikovano oko 23 hiljade osoba. Proces traženja nestalih posljednjih nekoliko godina značajno je usporen, a najveća prepreka je doći do informacija o lokacijama masovnih grobnica.
Brojne porodice u BiH više od dvadeset godina tragaju za posmrtnim ostacima svojih najbližih, kako bi ih mogli dostojno sahraniti. Među njima je i Huso Kurspahić. Njegovu majku, dvije sestre, brata i dva sestrića, sa još više od sedamdeset ljudi, žive su spalili u Višegradu pripadnici tadašnje Vojske Republike Srpske. Huso do danas nije pronašao dijelove tijela nikog od svoje porodice. Ogorčen je što se krije gdje su tijela njegovih najbližih.
„Zar su to ljudi, zar to možeš da kažeš da imaš komšiju. Nema komšije, to su dušmani dok je svijeta, čim ne može da kaže ko je taj da nađem jednu kost za 25 godina u 21. vijeku civilizacije“, kaže on.
Ni Hajra Ćatić, predsjednica udruženja „Žene Srebrenice“, sa sjedištem u Tuzli, još nije pronašla tijelo svog sina Nine Ćatića, ratnog izvještača iz Srebrenice. Kaže da se, kako vrijeme prolazi, sve teže dolazi do informacija o masovnim ili pojedinačnim grobnicama.
„Najbolnije je da ona tijela koja su bila na površini nisu pokupljena. Oni koji znaju neće ili ne smiju da kažu gdje se nalazi koja masovna grobnica“, kaže ona i dodaje da je imala hiljadu informacija o mjestu na kojem joj je ranjen sin.
Godinama je, kako priča, čekala i na kraju otišla sama na mjesto, gdje su joj rekli da joj je sin ranjen.
„Nisu mi dali da razgrćem, bilo je lišće, a nije bilo deminirano. U povratku, negdje dalje od te lokacije, sam naišla na jednu lobanju i donijela je u Udruženje. Imala sam problema zbog toga, kao nisam smjela to uraditi. Ja sam rekla da sam to donijela na svoju odgovornost. Nisam nijednog momenta mislila da je to lobanja od mog Nine, ali znam šta znači za svaku porodicu kada pronađu makar jednu kost“, govori ona i podsjeća da u okolini Srebrenice, gdje se još uvijek traga za preko 1.500 ljudi, već dvije godine nije pronađena nijedna grobnica.
Fikret Bačić je član Savjetodavnog odbora Instituta za traženje nestalih BiH. Traži 31 tijelo uže ili šire porodice, a među njima su Fikretovo dvoje djece, žena i majka. Strijeljani su u selu Zecovi kraj Prijedora, ispred porodične kuće.
On zna da je tijela ubijenih iz njegove porodice odvezlo vozilo ili komunalnog preduzeća iz tog grada ili vozila rudnika Ljubija. Jedan dio grupe kojoj se sudi pred Sudom BiH za ovaj zločin izvršio je, kako kaže Fikret egzodus, dok je drugi dio tovario tijela ubijenih koja su odvežena.
„Institucije i organi BiH ne koriste zakonom predviđene sankcije, jer mogu prisiliti i lica koja su učestvovala u skrivanju tijela i organizacije, kao i preduzeća da se otkriju ta tijela. Kada bi institucije primjenjivale više zakon bilo bi više otkrivenih grobnica“, kaže on.
Upravo na ovu činjenicu upozorava i Edin Ramulić također iz Prijedora, gdje udruženja porodica tragaju za još više od 700 nestalih.
„Postoji problem biološke naravi, ljudi koji su ubijali obično nisu učestvovali u skrivanju tijela. To su obično radili ljudi iz komunalnih preduzeća ili ABH vodova. Uglavnom su to bili stariji ljudi i nakon ovoliko vremena dosta njih je doživjelo biološku smrt“, kaže Ramulić.
Najveći problem je, kako dodaje, činjenica da te ljude svih ovih godina, niko nikada ništa nije pitao.
„Znači niko nije pitao ni one najslužbenije, direktore komunalnih preduzeća, transportnih preduzeća, u Prijedoru su to recimo bili ljudi iz struktura rudnika, sva ta mehanizacija je učestvovala u sakrivanju tijela. Niko nikada nije pitao te direktore, poslovođe, a pogotovo niko nije pitao radnike koji su upravljali bagerima ili kamionima. Dosta njih bi sigurno reklo, ali zašto bi oni išli i nekoga vukli za rukav ako ih niko ništa ne pita“, dodaje Ramulić.
Više je razloga za šutnju o skrivenim masovnim grobnicama u BiH, smatra sociolog Salih Fočo, a kao najvažniji navodi činjenicu da dominantne politike nisu spremne raditi na pomirenju.
„Građani se sasvim sigurno u takvom okruženju osjećaju nelagodno i ne žele govoriti i time istini pogledati u oči. Dominantne politike veličaju zločine, opravdavaju ih, stalno govore kako su oni učinjeni u ime odbrane naroda, njegovog digniteta, etničke teritorije. Zbog toga su građani potisnuti i nemaju snage da progovore. Oni koji progovore budu proglašeni izdajnicima sopstvenog naroda i trpe velike neugodnosti“, objašnjava on.
Profesor Fočo naglašava da su postojeće politike u BIH – politike rata a ne mira, te da se stalno održava visok nivo konfliktnosti.
„U toj poziciji građani koji se odvaže da budu hrabri, budu šikanirani i zbog toga proces pomirenja ide teško, praktički mi stojimo na jednoj mrtvoj tački“, naglašava on.
Zbog sve sporijeg procesa traženja nestalih u BiH, Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) napravila je i aplikaciju uz pomoć koje se na jednostavan način može prijaviti saznanje o lokaciji masovne ili pojednične grobnice. Aplikacija, koja je dostupna i za mobilne uređaje nalazi se na stranici ICMP – a. Način na koji se koristi je vrlo jednostavan, a informacije se mogu dati i anonimno.
Na pitanje da li vjeruje da će skoro osam hiljada osoba za koliko se traga u BiH biti pronađeno, direktor ICMP a Matthow Holliday nije optimističan.
„Nažalost mislim da sve nestale osobe nikada neće biti pronađene. Međutim, mislim da većina od nestalih za kojima sada tragamo može biti pronađena. Važno je da institiucije BiH ostanu istrajne u ovom procesu i da ga dovedu do kraja, a mi ćemo im pružati podršku koju možemo“, kaže on.
Prema izvještaju ICMP-a iz 2014. godine, procjenjuje se da je u sukobima nakon raspada bivše Jugoslavije ubijeno 140 hiljada osoba. Od tog broja 100 hiljada ubijenih je u Bosni i Hercegovini, 31 hiljada je nestala, od tog broja oko 23 hiljade je pronađeno i identifikovano do maja 2016. godine.
