Kako to da ljudi toliko žale za “zvijezdama” koje nisu nikada sreli, i zašto je toliko poznatih umrlo 2016. godine, pita grčki site vijesti i analiza “Protagon.gr”.
Zaista, ako se pogleda statistika, jasan je rast broja umrlih poznatih ličnosti: na primjer, u prvom tromjesečju 2012. u svijetu ih je umrlo samo pet, a u ista tri mjeseca 2016. čak 24.
Odgovor je jednostavan: većina “zvijezda” koje su postale poznate 1960-ih godina, sada je u osmoj deceniji života, a umiru i “prije vremena” zbog načina na koji žive.
Većina onih koji umiru sada su iz generacije “bejbi buma” – rođeni između 1946. i 1964. godine, kada je, poslije Drugog svjetskog rata, ogromno i naglo porastao broj stanovnika gotovo čitavog svijeta.
Većina te generacije sada ima između 52 i 70 godina, u narednih deset godina će pregaziti i 80. godinu, a treba računati i na iznenađenja – da neko od njih umre prije no što “treba”.
Drugo je pitanje zašto milioni širom svijeta zaista žale za njima.
“Glavni razlog koji pokreće suzne žlijezde sada su – društveni mediji. U posljednjih desetak godina društveni mediji su preplavili svu našu komunikaciju, i sve je veći talas emocija na mnogo mjesta što izaziva saosjećanje i opštu tugu”, piše u članku.
Ranije su postojali samo “tradicionalni mediji” – televizija, radio, novine, časopisi, podsjeća “Protagon”. Kada bi u ta vremena umro neko poznat, o tome se razgovaralo u porodici ili među prijateljima. Ali sada, kada umre neko poznat, nebrojeni su “postovi” o tome u društvenim medijima, uz beskonačnu lančanu akciju prenošenja i komentarisanja takve vijesti.
S druge strane, razlog za toliku žalost za umrlim “zvijezdama” je i to što su tradicionalni mediji, kino i MTV “njegovali obožavanje, ritual, sve što je u tada mladim očima izgledalo magično, a zvijezde su dobijale neuhvatljive, mitske dimenzije. A kada zvijezde umru, i to je u svijesti njihovih obožavalaca podjednako veliko, baš koliki su mitovi one bile kao žive”.
Posljednjih nekoliko godina ekonomska kriza je kao cunami udavila živote mnogih ljudi širom svijeta, te se može reći da je smrt proslavljenih nekakva “šansa”, prilika, okidač da se prenese i izrazi i ta dublja, i opšta, i lična tuga.
Još jedan razlog, veoma važan, jeste što “oplakujemo one koji su nam ‘izgradili’ djetinjstvo, odrastanje, mladost, kada je sve u našim očima bilo ljepše, dok smo osjećali da je cijeli život još pred nama”.
“Ti ljudi, zvijezde, unijeli su dušu, note i stih u naše radovanje, nekad i u naše tugovanje, naveli nas da osjećamo kao da se poznajemo, bili smo drugari i zajedno smo prolazili kroz teške krivine naših života”, piše u članku. A sada, “kada su umrli, osjećamo kao da s njima zauvijek odlazi dio našeg života, dio naše mladosti”.
“Na kraju krajeva, ono što se ne može svariti ni s jednim gaziranim napitkom, niti sa ičim drugim, to je da čovjek kome ste se divili, rasli s njim, koji je vaš emotivni stomak hranio umjetnošću, onaj koji je, kao zvijezda, u vašim očima bio neuništiv i besmrtan, sada najednom – mrtav”, piše “Protagon”.
“Možda, onda, kada saznamo da se neka zvijezda preselila u vječna lovišta, plačemo jer shvatamo prolaznost sopstvenog postojanja, svoje smrtnosti: ‘Ako on/ona, s toliko novca, nije mogao/mogla da sačuva zdravlje, šta ću tek ja!?’ “, piše “Protagon”.
Ipak, “na kraju krajeva, ne treba se svim tim sluđivati, jer niko od nas ne zna kada će umrijeti. A, dok se to ne desi, treba sačuvati ono što smo dobili od poznatih koji su otišli, i sjećati se svojih osjećanja koja su nam oni donijeli”, zaključuje se u članku.
