U BBC-vom Magazinu, neke od odgovora pokušala je dati Huda Džavad, savjetnica u londonskom Centru za akademsko izučavanje šiitskog islama. Rodjena u Bagdadu, a odrasla u Ujedinjenim arapskim emiratima i Siriji, kao tinejdžerica stiže u Englesku, kasnih osamdesetih godina prošloga stoljeća.
Njeni roditelji su bili politički aktivisti u vrijeme Sadama Huseina i iz Iraka su pobjegli nakon što im izrečena smrtna kazna u odsutnosti. Pradjed joj je bio ajatolah Naini, poznati vjerski pravnik, zagovornik razmišljanja i rasudjivanja, koji je slobodu izražavanja smatrao “bogom danu”.
Iako je odgojena u vrlo religioznoj familiji, pradjedovo nasljedje je rezultiralo činjenicom da je Huda bila prva djevojka u svojoj porodici koja je završila fakultet i stekla zvanje učiteljice. Zbog aktivnog političkog angažmana, roditelji su se selili i čak četiri puta počinjali život iznova, u četiri različite države.
Huda Džavadi koja je trenutno koordinator Lige za borbu protiv porodičnog nasilja, u posljednje je vrijeme zaokupljena temom žene i tzv. Islamska država. Ona kaže kako s mješavinom krajnje fascinacije i neizdrživog gađenja pomno posmatra kontinuirani odlazak djevojaka iz Velike Britanije na područja koja u Iraku i Siriji kontroliraju islamisti.
“Zašto bi nečija inteligentna, naizgled dobro integrirana kći ispred koje je svijetla budućnost, koja uživa sve slobode modernog demokratskog društva, sve to ostavila i krenula na put u najmračnije mračno doba?”, pitanje je koje si postavlja Huda Džavadi i dodaje.
Moderno obučene djevojke, sa sunčanim naočarima po posljednjoj modi, torbicama s modne piste, odlaze u pustinju u kojoj nema tekuće vode, gdje je struja luksuz, gdje te osnovno ljudsko pravo – slobode kretanja – može koštati života! Zašto?
Dileme koje muče Hudu imaju brojna potpitanja. U svom tekstu za Magazin BBC-a ona navodi:
“Kao netko tko je rođen na Bliskom istoku, ko je pobjegao od rata, progonjen kao dijete, neko ko zna kako je to biti bez vode i struje, ili u strahu da će neko pokucati na vrata u bilo kojem trenutku, ne mogu shvatiti izbor kojeg čine ove mlade žene! Kao istinska islamska vjernica i aktivistica za ljudska prava, ja pobjesnim na činjenicu da te naivne žene prihvataju i još gore, zagovaraju brutalnost i divljaštvo kojeg čine teroristi. I još više – veličaju ih kao vjernike koji poštuju šerijatsko pravo.”
Huda Džavadi primjećuje i svu proturječnost života u raljama IS-a. S jedne strane militanti zagovaraju povratak, kako ga oni zamišljaju, tradicionalnom i čistom “halal življenju”, očišćenom od svih “zagađenja modernoga svijeta”, ali se ne uzdržavaju od korištenja smartphona, Twittera ili Facebook-a . I sigurna je da nije jedina koja primjećuje to licemjerje.
Sa djevojkama koje bježe iz Britanije, a tamo su rođene i odrasle, Huda se na nekom nivou može i poistovjetiti. Ona dijeli njihovu iskrenu želju da učine “pravu stvar” i da žive život u kojem daješ sebe za opšte dobro. Dijeli i njihovo čežnju da više saznaju o tome odakle su i gdje se možda bolje uklapaju.
Saglasna je s njihovim nezadovoljstvom kojeg izaziva medijsko prikazivanje islama i muslimana kao genetski nasilnih. Dijeli njihove frustracije predrasudama prema islamu odnosno automatsko nepoštovanje drugih samo zato što si musliman. Ili zato što si žena, muslimanka, na koju čudno gledaju, kako u široj javnosti ili u drugim vjerskim zajednicama.
Huda dijeli i želju mladih djevojaka da nauče nešto i umanje svoju konfuziju o silamu. Baš kao i te mlade žene koje su vrbovane, najčešže kroz društvene mreže, i Huda iskreno vjeruje u boga, pravdu i jednakost svih društvenih zajednica. Hoće da brine za siromašne ili bolesne, da traži najbolja i najpravednija rješenja problema, i za ljude i za životinje.
Radeći u Centru za borbu protiv nasilja u porodici, Huda Džavadi se susretala s dilemama u vezi s nejednakošću polova. Često se pitala zašto se nasilje nad ženama, ili prisiljavanje na brak, tumači “prirodnim pravom muškarca nad ženom”.
Učene islamske klerike pitala je zašto je kretanje žene u vanjskom svijetu tako ograničeno, zašto žensko dijete može naslijediti samo polovinu onoga što nasljedjuje muški potomak? Na sve je dobijala uvijek isti odgovor: “To je božja volja zapisana u svetim knjigama!” Bojeći se da će to zaista i naći zapisano u Kuranu, Huda nikada nije ni pokušala otvoriti tu knjigu. Ali,
“Vremenom sam, zahvaljujući radu i druženju s mojim kolegom Jusufom, potpuno promijenila odnos prema bogu. To uzbudljivo iskustvo preispitivanja i razmišljanja omogućilo mi je moj direktan i neposredan razgovor s bogom”, piše Huda Džavari.
Nekoliko godina nakon što je započela svoj novi odnos s bogom, Huda je počela raditi u sekularnom Centru za žrtve porodičnog nasilja, sa ženama svih etničkih, rasnih, obrazovnih, ekonomskih i vjerskih slojeva i porijekla. Shvatila je da nasilje ne diskriminira, da mu nije važno jeste li mladi ili stari, vjernik ili ateista. Važno je samo da si žena.
No mnoge od tih žrtava upravo su s religijom identificirale svoje muke. Neke su govorile da ON ima pravo da je tuče, druge su mislile da je to neko božje iskušenje, ili čak kazna!
Baš kao i žene žrtve nasilja, i nevjeste džihadista su indoktrinirane i ranjive.
One žude za prostorom gdje je njihov religijski identitet dobrodošao, gdje ih se doživljava kao sastavni dio društva, jer ih se poziva da ga zajedno grade. To što je riječ o uspostavljanju kalifata koji se temelji na netoleranciji i nepismenosti, koji gradi svijet u kojem prava imaju isključivo muškarci kao neprikosnoveni gospodari, to ove djevojke u svojoj zanesenosti ne vide odmah.
Možda upravo u njihovom traženju islamisti uspijevaju ponuditi “rješenje”. Većina tih žena najvjerojatnije shvati da je u zabludi tek kada je kasno.
