Prije 25 godina, kad sam bio student druge godine na Univerzitetu u Pittsburghu, načuo sam razgovor instruktora i preddiplomskog studenta koji je nedavno služio vojsku tokom Zaljevskog rata 1991. godine. Mladi veteran izrazio je razočaranje jer su tadašnje sile obuzdale vojnu ofanzivu, ograničivši američki “munjeviti rat” na Kuvajt i južni Irak. Ono što je još rekao instruktoru zapalilo mi je uši. “Mi [američka vojska] trebali smo rasturiti cijeli Bliski istok”, rekao je mladić sa žarom.
Iako je instruktor zanemario priču studenta kako su SAD i zapadnjački saveznici trebali razmotriti bacanje nuklearnih bombi na 100 miliona ljudi umjesto izvođenja operacije “Pustinjska oluja”, ja to nisam mogao zanemariti. Uvijek me čudilo kako lako Amerikanci svake sorte mogu tako lako otpisati ljudske živote bilo gdje na svijetu. I to je isto i 2018. kao 1993. godine jer je novoimenovani savjetnik predsjednika Trumpa za nacionalnu sigurnost John Bolton nedavno predstavio “zakonit slučaj” preventivnog napada na nuklearni program Sjeverne Koreje.
Svijet mora razumjeti historijske i psihološke motive iza imperijalizma koji pogoni američku geopolitiku i dozvoljava Amerikancima da umanjuje vrijednost tolikih života. Sile koje diktiraju američke domaće i ekonomske želje iste su one koje pogone njenu vanjsku politiku i vojne intervencije. Američki rasizam omogućio je da ona stalno odbacuje vrijednost života ubijenih u ime slobode i demokratije u Aziji, Africi i na Bliskom istoku kao “kolateralnu štetu”. Američki narcisizam omogućio je toj državi da vidi vrijednost svijeta samo onda kad ona može doći do određenih prirodnih resursa. Sve to omogućuje njenim čelnicima da od svijeta naprave igralište za svoje oružje.
Američki maligni rasizam i narcisizam objašnjavaju zašto se predsjednik Donald Trump može izvući s užasnim izjavama kao što su “Amerika na prvom mjestu” i “države vukoj..ine”. I narcisizam i rasizam razlozi su zašto je SAD više brinuo šta se dešava sa četiri Amerikanca u Libiji 2012. nego šta radi Boko Haram u Nigeriji ili što sirijske snage bombarduju nevinu djecu u Istočnoj Ghouti. Američki rasizam radi onda kad SAD zažmiri na zločine kao što je humanitarna kriza nastala u mijanmarskom etničkom čišćenju 700.000 Rohinja koje su sada u Bangladešu. Američki narcisizam razlog je postojanja žestoke razlike između Amerike kao idealne supersile, koja tvrdi da je “lider slobodnog svijeta”, i Amerike narcisoidne supersile, koja se brine samo za sebe.
Skorojevićki robovlasnici
Ta jedinstvena američka mješavina samouvećanja zbog materijalne koristi odabranoj manjini na osnovu “bjeline” razvila se tokom stoljeća. Stablo Amerike kao ekonomije izraslo je iz 170 godina dugih korijena kao britanske kolonije, iz vremena kad je klasa skorojevićkih robovlasnika mislila da je jednaka sa svojim engleskim kolegama u Domu lordova. Ideja o carstvu ojačala je novi SAD da se proglasi zaštitnikom zapadne hemisfere uz pomoć Monroeove doktrine. Ujedno se koristila i ideja “Očite predodređenosti” kao pogona za uzimanje polovine prvobitne teritorije Meksika, a da se ne spominje invazija na Haiti i oduzimanje Kubi i poštenih trgovinskih dogovora i nesmetanog demokratskog procesa. Domorodački Amerikanci borili su se s tom istom dvostrukom igrom više od stoljeća kad je Vlada SAD-a poništila jedan sporazum za drugim u korist željezničkih kompanija, rudarskih interesa i genocidne politike “uklanjanja Indijanaca”.
No, Drugi svjetski rat bio je promotivna zabava Amerike kao svježe supersile. Za mnoge Amerikance Pearl Harbor nije bio samo iznenadni napad nego i vrhunska izdaja. Japanski zločini na Bataanu i drugdje pomogli su Amerikancima da izgube osjećaje prema japanskim civilima. Dodajte na Pearl Harbor i Bataan još i američki protivjapanski rasizam, kao i brutalnosti s kojima su se borile dvije vojske.
Kada su anketari Gallupa pitali Amerikance šta treba uraditi s Japanom i Japancima na kraju rata, američki stavovi pokazali su se tvrdokorniji nego ranije. Dok je 29 posto Amerikanaca željelo Japan “uništiti kao naciju” 1942. godine, u decembru 1944. taj je broj narastao na 33 posto. Još 13 posto željelo ih je “pobiti”. Tako je napravljen put za to da SAD baci atomske bombe na Hiroshimu i Nagasaki, ubije 250.000 civila, iz narcisoidnog vjerovanja da je SAD bio nevini posmatrač koga su Japanci uvukli u rat.
Gotovo dvodecenijski vojni angažman SAD-a na jugoistoku Azije služi kao još jedan primjer lakoće s kojom Amerikanci negiraju čovječnost ljudi obojene kože. Američki čelnici narcisoidno su vjerovali u dobre namjere, a pritom diskriminisali i ubijali ljude iz Vijetnama, Kambodže, Laosa… Kako navode iz BMJ-a, približno 3,8 miliona Vijetnamaca poginulo je tokom sukoba koji je SAD potakao između Sjevernog i Južnog Vijetnama. General William Westmoreland (jedan od kreatora Vijetnamskog rata) branio je žestoka ubijanja i razaranje kazavši: “Oni su Azijati koji ne misle o smrti kao što mi mislimo.” Američke imperijalističke politike, činjene u ime borbe protiv komunizma, dovele su do gotovo potpunog gubitka osjećanja običnih američkih vojnika, koji su narcisoidno dehumanizovali svog “neprijatelja” kao “kosooke” (“gook/s/”) kako bi “pobijedili”.
Globalna sila dobra
Međutim, s okončanjem Hladnog rata 1989, a naročito od napada 11. septembra, ključni dio američkih vojnih intervencija širom svijeta jest sve veće insistiranje nametanja američkog stila demokratije, navodno, manje civilizovanim dijelovima svijeta. Više nije bitno postoji li neki veći neprijatelj kao Japan ili neka sovjetska agresija da se treba boriti protiv nje. Kako je tadašnja državna sekretarka Madeleine Albright rekla za NBC o Iraku u martu 1998: “Ako moramo koristiti silu, to je zato što smo Amerika; mi smo nezamjenjiva nacija. Mi stojimo visoko i vidimo dalje u budućnost od drugih država i vidimo opasnost za sve nas.”
Izjava Albright nezamjenjiva je i žestoko narcisoidna do te mjere da postoje iluzije o božanskim moćima. “Nezamjenjiva nacija” također je predivan način da se kaže da je SAD broj 1 i da je prošao kroz raj, pakao i duboke vode, odnosno Irak i Afganistan. Bespilotne letjelice i projektili uglavnom su zamijenili tenkove i vojske u godinama od invazije na Irak 2003, zbog sigurnosti. No, kao što narcisoidne osobe vjeruju da su “posebne i izvanredne”, Amerika nastavlja vjerovati da je supersila koja je “globalna sila dobra”, kako je Keith David govorio u reklamama za američku mornaricu 2014. godine.
Da postoje nacije koje brinu samo za sebe i svoje interese nije neka novost. Ljudi su “prirodno više zabrinuti za domaće probleme nego za to šta se događa drugdje širom svijeta”, jednom mi je rekao urednik na temu tendencija rada na vijestima. Sigurno, Britanci su promovisali svoju vrstu imperijalizma kao onu koja je “civilizovala svijet”. No, nijedna država u modernoj historiji nije bila uspješna u samopromociji i prikazivanju sile kao znaka nesebične dobrote kao SAD. Američki rasizam i narcisizam, dobro njegovani u protekla četiri stoljeća, razlozi su što su vanjski poslovi samo projekcija američkih domaćih bolesti. To će se nastaviti sve dok je SAD svjetska sila jer se Amerika ne može pozabaviti sama sobom.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
