Razlozi za emigracijski trend koji je zahvatio prostor zapadnog Balkana do sada su se uglavnom tražili u lošoj ekonomskoj situaciji, a sam proces tumačio se kao stihijska pojava, jedan od onih neobjašnjivih fenomena (poput svojevremenih seoba naroda) na koji utječu bezbrojne varijable koje slabo razumijemo, pa mu se stoga ne mogu utvrditi tačni katalizatori. Nije potrebno ni spominjati da je riječ o jednoj od politički najzloupotrebljavanijih tema koja je redovno korištena kao tek jedno od oruđa iz arsenala za dnevnopolitičke obračune, pa su tako za sve veću emigraciju opozicione stranke optuživale one vladajuće, marginalci krivili ideološki mainstream, lijevi i desni ekstremi koristili emigraciju kao politički buzdohan protiv centra, a nostalgici plakali za prošlim vremenima i sistemima.
Najčešće, najlakše i istovremeno intelektualno najljenije objašnjenje koje se serviralo ovdašnjoj javnosti bilo je da su za sve krive neke volšebne “korumpirane političke elite” koje su valjda pale s neba i koje nekako funkcioniraju van i mimo naroda iz kojeg dolaze, te je za zaustavljanje negativnih trendova dovoljno tek promijeniti te elite i sve će biti ponovo kako treba. Ovakvo intelektualno tromo i društveno štetno karikiranje stanja u Bosni i Hercegovini bilo je i ostalo naročito omiljeno kod kojekakvih stranih “reformatora” koji su ga koristili ne samo da podmažu prisilne gorke zalogaje raznoraznih nepovoljnih finansijskih aranžmana nego često i u svrhu direktnog utjecanja na političke procese unutar zapadnobalkanskih država. No, da sve nije baš kako izgleda, da postoje i drugi važniji razlozi od ekonomskih, kao i da se mogu detektirati i konkretni uzročnici, koji su vrlo često izvan ovdašnjih društava i država, pokazuje se na nekoliko nedavnih istraživanja provedenih u Hrvatskoj, a koja se mogu primijeniti i na Bosnu i Hercegovinu. Naravno, uz uzimanje u obzir svih specifičnosti i posebnosti naše države.
Tako, recimo, istraživanje iz prve polovine ove godine provedeno u Hrvatskoj od Fondacije “Friedrich Ebert” pokazuje da ekonomija više nije glavni uzrok iseljavanja mladih (u rasponu od 19 do 29 godina) već da se kao glavni od razloga i motiva navode “školovanje, stjecanje iskustava, osamostaljenje i upoznavanje drugih kultura”. To su sve, naravno, očekivani i legitimni razlozi za osobe tih godina, pogotovo u današnjem globaliziranom društvu lahko dostupnih informacija u kojem je globetrotting stil života postao dostupan i širim masama, a ne samo uskom elitnom krugu. No, zanimljivo je da se, pored ovih razloga, kao dominantni motivi za emigraciju navodi i općenito nezadovoljstvo životom u Hrvatskoj, politički razlozi i želja da se živi u “uređenoj zemlji gdje će se njihovo obrazovanje i rad cijeniti na odgovarajući način”.
Zanimljivi su i rezultati do kojih se došlo u istraživanju Odjela za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu, po kojima je glavni razlog eksplozije fenomena emigracije ulazak Hrvatske u EU, kao i to da je ta emigracija drastično veća nego što je to slučaj s ostalim istočnoevropskim državama koje su također članice Evropske unije. Brojke su gotovo kataklizmične jer se, prema riječima doc. dr. sci. Tade Jurića, “od ulaska u EU do danas iselilo oko 250.000 Hrvata u Njemačku. Iselilo se oko pet posto ukupnog stanovništva zemlje”. Interesantno je da se i u ovom istraživanju navodi da nezaposlenost ili nemogućnost zaposlenja u odgovarajućoj struci nisu glavni uzroci emigracije jer je 55,3% ispitanika bilo zaposleno prije nego što su se odlučili iseliti.
Kao jedan od značajnih uzroka i motiva koje su dali ispitanici, Jurić navodi “nemoral političkih elita, pravnu nesigurnost, nepotizam i korupciju”, kao i percepciju ispitanika da se “hrvatsko društvo moralno slomilo” te da u društvu “nisu institucionalizirane vrijednosti radne etike i poštenja”. Baš u vezi s ovim posljednjim, s percepcijama onih koji emigriraju i percepcijama koje “neko” oblikuje, zanimljivo je da je Jurić spomenuo negativnu ulogu određenih medija koji “cijelu temu prikazuju pristrano i kao da navijaju za odlazak ljudi iz zemlje. Tako se u društvu stvara slika da su uspjeli oni koji su otišli, a da su gubitnici oni koji ostaju”.
Ako posmatramo istovjetni fenomen koji je zahvatio i Hrvate u Bosni i Hercegovini, uz motive koji se navode u prethodnim dvama istraživanjima, mogli bismo dodati i odjeke svojevremene političke odluke službenog Zagreba da se podjelom putovnica ovom populacijom nasele bivši srpski većinski prostori Hrvatske, ali i današnju politički induciranu mentalnu histeriju o “majorizaciji” ispod koje se krije duboko usađeni kulturološki strah od političke i demografske dominacije Bošnjaka.
Svaki od ovih rezultata istraživanja, tačnije motiva koji se navode za emigriranje, mogli bismo manje-više primijeniti i na Bosnu i Hercegovinu, konkretno na bošnjačko društvo. U bezbroj medijskih članaka, izjava onih koji se odlučuju na emigraciju, ali i nekih istraživanja, jasno je da je ekonomski moment davno prestao biti jedini, ili čak i dominantan. Sve veći broj mladih i situiranih porodica koje napuštaju za naše uvjete dobro plaćene poslove (da ne spominjemo one koji ne mogu naći posao) i gotovo sigurno nepovratno odlaze jeste signal za uzbunu.
Dominantni razlozi za iseljavanje u Bosni i Hercegovini isti su kao i u Hrvatskoj, nezadovoljstvo svakodnevnim životom, nestabilna politička situacija, apatija, osjećaj da se živi u potpuno korumpiranom i moralno bankrotiranom društvu koje ne cijeni znanje, pravna nesigurnost, rašireni nepotizam, izostanak odgovornosti, radne etike, poštenja i tako dalje, i tako dalje. I kod nas je svaki od ovih razloga utemeljen u činjenicama i stvarnoj situaciji u društvu, no sporna je njegova navodna raširenost i totalitet, kao i navodni izostanak takvih pojava u državama i društvima u koja se emigrira, a koja su navodno ne samo pravno nego i moralno superiornija.
Konkretni pokazatelji ipak nisu tako kritični da bi opravdali gotovo sveopću histeriju u kojoj toliki donose tako krupne životne odluke za sebe i svoje potomstvo kakvo je trajno iseljavanje i asimilacije u druga društva i narode. Naravno, to apsolutno ne amnestira ovdašnju političku klasu od njene odgovornosti, no sasvim je očito da su na sceni i neki drugi faktori koji baš i nemaju toliko veze s intelektualnim i moralnim stanjem naše politike (kao refleksije našeg društva), mada im ono zasigurno uveliko pojačava efekte.
Jedan od detalja o kojem se nerado govori jeste činjenica da klimu u jednom društvu uveliko oblikuju mediji. Vijesti kojima se mediji bave, teme koje prioritetiziraju, selekcija koju pritom čine, način na koji tretiraju ovdašnju stvarnost, poruke koju šalju u javnost, presudni su za oblikovanje specifične klime u jednom društvu. U tom smislu, slobodno se može reći da se bošnjačko društvo već više od dviju decenija nalazi u pravoj pravcatoj medijskoj okupaciji, gdje se konstantno filuje defetizmom, očajem, kompleksom manje vrijednosti, nezdravom nostalgijom, utiskom da su po svim društvenim parametrima na samom dnu i da nigdje nije gore nego ovdje.
Zdrava i konkretna kritika vlasti zamijenjena je nametanjem osjećaja neumitne i neodložne propasti, percepcijom da nikada neće biti bolje i širenjem nepovjerenja u sebe same. Ionako teška, ali svakako ne katastrofalna stvarnost predstavlja se crnom do krajnosti, a svaka negativna anegdota društvenim uzorkom. Pozitivne vijesti gotovo se guraju pod tepih, a svaki napredak dovodi u sumnju. Pod parolom prava na slobodu govora i slobode štampe traje prava kampanja širenja sveopćeg defetizma koja za cilj ima provociranje moralne krize, dislokaciju bilo kakvog vrijednosnog sistema i gubljenje volje te povjerenja u vlastite snage i mogućnosti. U takvom okruženju većina mladih i sposobnih ljudi bira prvo apolitizaciju, a zatim emigraciju, tačnije bijeg, kao jedinu moguću opciju. Koliko se ovdje radi o odjeku sveopće globalne krize medija, a koliko o kampanji u kojoj iza mnogih “neovisnih” medija stoje konkretne političke snage, a iza mnogih “nevladinih” organizacija konkretne strane države i njihove fondacije, tek treba utvrditi.
Još jedan “slon u sobi”, za kojeg se mnogi prave da ne vide, jeste činjenica da postoji jasno izražena namjera država u koje se s naših prostora emigrira da privuku ovdašnje stanovništvo i eventualno ga asimiliraju, te tako nadoknade vlastite demografske gubitke koje su u njihovom slučaju, prije svega, stvar niskog nataliteta kao rezultata stila života tamošnjeg stanovništva. Ta politika, u kojoj se istovremeno planira zadržati moderan i navodno “progresivan” stil života, koji karakterizira izostanak ili kasno osnivanje bračne zajednice, s eventualno jednim ili dva djeteta, te amortizirati posljedični demografski gubitak imigracijom kulturološki sličnog i dokazano asimilaciji pogodnog sklonog stanovništva, vjerovatno je jedan od glavnih razloga zašto je u nekoliko proteklih godina tako naglo izražen trend emigracije sa zapadnog Balkana.
Starenje populacije u Centralnoj i Zapadnoj Evropi, naročito u kontekstu odlaska u penziju najveće baby boom generacije, naprosto prisiljava ove države da, u cilju opstanka vlastitog penzionog sistema i tržišta rada, uvozi radnike, a najbliži izvor radne snage jesu istočnoevropske države, naročito države nastale raspadom Jugoslavije, s već postojećim iskustvom masovnog dolaska na privremeni rad. Samo Njemačka morat će godišnje uvoziti 500.000 radnika tek da bi održala funkcionalan penzioni sistem na sadašnjem nivou i sasvim je logično da radnu snagu traži i uvozi iz Jugoistočne Evrope, prije nego iz Afrike ili s Bliskog istoka.
Naravno, ništa od svega do sada nabrojanog ne bi imalo tolikog utjecaja na trend iseljavanja da nije činjenice da stanje u bosanskohercegovačkom i bošnjačkom društvu nije dobro. Svaki od nabrojanih motiva i razloga za emigraciju, ma koliko bio maliciozno predimenzioniran, ima utemeljenje i u činjenicama. Klizanje bošnjačkog društva ka društvenoj nejednakosti možda je ono što ponajviše iritira i obeshrabruje šire mase. Narastanje budžetarijata kao klase i nepotizam djeluju duboko obeshrabrujuće za svakog mladog čovjeka s ličnim integritetom. Izostanak jasnih kriterija i standarda, uspon društveno snalažljivih, ali za konkretan posao nesposobnih i legitimizacija pravila da je važnije koga znaš nego šta znaš duboko korumpiraju naše društvo.
Narodski rečeno, ljudi se “snalaze” i “ugrađuju” kako god mogu i znaju, ali se pri tome moralno korumpiraju i unižavaju a da toga ponekad nisu ni svjesni. To, naravno, dovodi do moralnog posrnuća društva i poremećaja moralnog kompasa, nakon čega svaki negativni vanjski utjecaj nailazi na plodno tlo. Sve je gore time što takva situacija upravo i podstiče one sposobne s najvećim integritetom da sebi odabiru život negdje drugdje. To nije kriza samo politike, kako se pokušava imputirati, već kriza čitavog društva.
Sve do sada napisano jasno pokazuje da je krajnje vrijeme za neke ozbiljne društvene reforme i rezove u svim sferama javnog života (posebno političkog, koji daje ritam jednom društvu), gdje se jednostavno mora promijeniti paradigma i zaboraviti na dosadašnji poslijeratni narativ “trpnje”, kao i političke navike i tradicije vezane za njega. Potrebna je politička hrabrost da se naprave neophodni zahvati i rezovi u društvo ma koliko bili kratkoročno nepopularni i ma koliko će politički koštati onoga koji ih poduzima. I u ovom će procesu ključnu ulogu odigrati mediji, koji bi trebali prestati spinovati svaki pozitivan zaokret na političkoj sceni i ravnati ga po dnevnopolitičkim potrebama svojih sponzora. Možda je to ponajbolje bilo vidljivo zadnju godinu dana, kada je najveća bošnjačka stranka započela čistiti i češljati svoje redove, da bi dio medija odjednom napravio klasičnu zamjenu teza pa je one koje su do tada prepoznavali kao simbole nepotizma u SDA odjednom počeli braniti i štititi kao žrtve nepostojećih političkih progona.
Na koncu treba reći da, kada se dogodi potpuni zaokret, tek će onda biti moguć konačni obračun s pojavama poput maliciozne propagandne kampanje negativizma kao dijela specijalnog rata, ali i s ostalim štetnim pojavama koje dolaze izvana.
