Ljudi se često bude oko 3 ujutro s neugodnim i uznemirujućim mislima. Zapanjujuće je da sve te brige iščezavaju na dnevnom svjetlu, dokazujući da je razmišljanje u 3 ujutro bilo potpuno iracionalno i neproduktivno.
U normalnom noćnom snu, naša neurobiologija dostiže prekretnicu oko 3 ili 4 sata ujutro. Tjelesna temperatura počinje rasti, nagon za spavanjem se smanjuje (jer smo malo spavali), lučenje melatonina (hormona spavanja) je dostiglo vrhunac, a razine kortizola (hormona stresa) rastu kako se tijelo priprema za novi dan.
Zanimljivo je da se sve te aktivnosti odvijaju neovisno o utjecajima iz okoline kao što je svjetlost zore. Priroda je davno odlučila da su izlazak i zalazak Sunca toliko važni da ih se mora predvidjeti, odakle i potječe cirkadijalni ritam.
Zapravo se budimo mnogo puta svake noći, a lagani san češći je u drugoj polovici noći. Kada nam san ide dobro, jednostavno nismo svjesni tih buđenja. No uz malo stresa i briga, postoji velika šansa da će buđenje postati potpuno samosvjesno stanje.
Otprilike oko 3 ujutro, fizički i kognitivni smo na najnižoj granici. Sa stajališta prirode, to bi trebalo biti vrijeme fizičkog i emocionalnog oporavka, pa je razumljivo da su naši unutarnji resursi niski.
No usred noći nedostaju nam i drugi resursi – društvene veze i kulturne vrednote. Sve vještine suočavanja odrasle osobe u tom su trenutku nedostupne.
Bez naših ljudskih vještina i kapitala, ostali smo sami u mraku sa svojim mislima. Dakle, um je djelomično u pravu kada zaključi da su problemi o kojima razmišlja nerješivi. U 3 ujutro većina problema doista i jest.
Kada Sunce izađe, slušamo radio, žvačemo tost i pričamo s ukućanima, a naši problemi od 3 ujutro stavljeni su u perspektivu. Ne možemo vjerovati da smo u tim sitnim satima previdjeli jednostavna rješenja za probleme – poput običnog telefonskog poziva, razgovora sa šefom ili naprosto prestanka razmišljanja o sitnici koja zapravo i nije neki problem.
“Važno je da tijekom dana uvjerite sami sebe da želite izbjeći katastrofična razmišljanja”, zaključuje psiholog Greg Murray s Tehnološkog sveučilišta Swinburne (Melbourne, Australija).
