Moskva i Ankara imaju veliki utjecaj na sirijske i regionalne aktere u sukobu, uključen i Teheran.
Na osnovu procjene situacije Arapskog centra za istraživanje i političke studije, dolazi se do zaključka da su prilike za uspjeh posljednjeg rusko-turskog sporazuma o Siriji do sada najozbiljnije, još od kako je počela kriza u ovoj državi u martu 2011. godine.
U Ankari je 29. decembra prošle godine postignut sporazum čija je provedba počela istoga dana uz turske i ruske garancije. Tom prilikom je dogovoreno da prekid vatre označi početak pristupanja političkom procesu za rješavanje sirijske krize, koji bi trebao početi krajem januara ove godine u gradu Astani, glavnom gradu Kazahstana, između sirijskog režima i opozicije.
Ali, po čemu se ovaj sporazum razlikuje od prethodnih? Zašto bi se turski i ruski trud mogao pokazati uspješnim u rješavanju sirijske krize, dok svi raniji pokušaji da se sirijska kriza okonča nisu urodili plodom? Postoje li ovog puta neki drugačiji inputi?
Bijeg iz sirijske močvare
Prema pomenutoj procjeni situacije, u uspjeh rusko-turskog sporazuma se polažu veće nade, zbog neuspjeha da se postigne rusko-američko razumijevanje u pogledu Sirije, kao i da je došlo do zbližavanja između Rusije i Turske. Također, uključivanjem Irana u ovo pitanje smanjuje se mogućnost opstruiranja sporazuma sa njihove strane te se priznaje iranski utjecaj na sirijski režim, unatoč suzdržanosti koju Teheran pokazuje u pogledu rusko-turskih poteza.
Dodaje se i to da svi indikatori ukazuju na ozbiljnost obje strane (Rusije i Turske) i na njihove interese da se okonča sirijska kriza. Rusija želi – nakon što je svojom intervencijom dovela do promjene balansa snaga na terenu – potvrditi kako je sposobna raditi na izgradnji mira na temelju razmjera utjecaja i dominacije kojeg ima u Siriji i među regionalnim akterima. Također, Rusija se ne želi uvlačiti dublje u sirijsku močvaru u svjetlu lošeg ekonomskog stanja kroz koje prolazi.
Što se tiče Turske, ova država sirijsku krizu vidi kao opasnost za svoje jedinstvo i stabilnost u kontekstu sve većih sigurnosnih prijetnji kao rezultat nastavka sukoba. Turska vodi dva rata u isto vrijeme: protiv oružane grupe Islamska država Irak i Levant i Kurdistanske radničke partije, dok američka podrška Kurdima povećava turske strahove da bi moglo doći do osnivanja kurdske nacionalne države na sjeveru Sirije.
Također, Rusija i Turska imaju veliki utjecaj na sirijske i regionalne aktere u sukobu, dok se na sceni pojavljuje nešto poput međunarodnog i regionalnog konsenzusa o nužnosti završetka krize koja ide na štetu svima, samo u različitim omjerima. Zbog svega pomenutog, sporazum koji je nedavno postignut ima veće šanse za uspjeh za razliku od prethodnih sporazuma o sirijskoj krizi.
Žrtva i hrabrost sirijskog naroda
Ali, uprkos tome, i dalje postoje velike poteškoće koje bi mogle biti prepreka na putu postizanja rješenja za ovu krizu.
Moglo bi doći do izbijanja novih sukoba prije nego što se stigne do ove tačke, zbog različitih očekivanja koja imaju suprotne strane ovog dogovora kada je riječ o prirodi rješenja i izlazima iz krize. Pogotovo ukoliko se uzme u obzir činjenica da se sirijski režim čvrsto drži svojih pravila o krizi i da nastoji ostvariti napredak na terenu koji će se artikulirati za pregovaračkim stolom te gotovo identičan iranski stav u tom pogledu.
U isto vrijeme, pred sirijskom opozicijom i dalje stoji izazov da ponudi uvjerljivu alternativu (političku i vojnu) koja bi korespondirala razini žrtve koju je podnio sirijski narod te njegovoj hrabrosti da se suprotstavi jednom od najbrutalnijih režima u ljudskoj povijesti borbe protiv tiranije.
