U digitalnoj eri po svijetu se kruže samo bezbrojne banalne poruke, već i one važne. Vesti koje nailaze na velik odjek. Na primer, činjenica da je uprkos odbijenom zahtjevu za azil, mali rizik od deportacije. Izbjeglice to znaju i valjda zato najradije dolaze u Njemačku. Slaba strana velikodušnog njemačkog zakona o azilu je nedoslijednost nakon odbijanja zahtjeva. Najveće prepreke pri izvršavanju deportacija su:
Nepoznati identitet
Oko 80 posto potražilaca azila u Njemačku stiže bez ikakvih dokumenata ili sa lažnim papirima. To se prije svega odnosi na izbjeglice koje dolaze iz zemalja u kojima se ne ratuje, niti im preti politički ili drugi progon. Za te ljude inače ne postoji gotovo nikakav legalan način da dođu u Njemačku. No, deportovanje poslije odbijenog zahtjeva za azil nije moguće bez dokumenata. Čak i kad se sazna o kojoj zemlji porekla je riječ, mnoge zemlje se protive da prime svoje državljane, piše “DW“.
Pravne prepreke
Onima kojima je odbijen zahtjev za azil, na raspolaganju stoje različita pravna sredstva za ulaganje žalbe na tu odluku. Organizacije za izbjeglice pomažu tim ljudima da već donesene odluke upute još jednom na provjeru. Deportacija se može odložiti zbog bolesti ili raznih terapija. Tada se dobija boravišna dozvola tzv. “Duldung” (trpljeni boravak). U praksi, u mnogim slučajevima dolazi do lančanih “Duldunga”. Pretposlejdnje sredstvo kojim se može izbjeći deportacija je zahtjev da se osoba tretira kao “poseban slučaj”. Na kraju ostaje još samo mogućnost dobijanja crkvenog azila.
Bježanje u ilegalu prije termina deportacije
Kada se iscrpe sva pravna sredstva za priznavanje azilantskog statusa, vlasti bi donedavno informisale o datumu deportacije. Međutim, vrlo često kada bi službenici došli po osobu, nje više nije bilo u stanu. U međuvremenu službe više ne najavljuju dolazak. U nekim slučajevima, porodice kod rođaka ili poznanika ostavljaju jedno od djece i postižu prekid procesa deportacije. Pritvor pred deportaciju koji je neko vrijeme praktikovan, ali je ukinut zbog presude Evropskog suda za ljudska prava.
Preopterećna birokratija
Nagli porast broja izbjeglica i s tim u svezi povećanje broja zahtjeva za azil, prošle godine su gotovo paralizovali birokratske procese. Neko vrijeme je čak više od 600.000 zahtjeva čekalo na obradu. U međuvremenu je u nadležnim službama zaposleno više osoblja. Obrada zahtjeva za azil bi sada trebalo da traje samo tri mjeseca.
Deportacija kao psihološka prepreka
Niko ne deportuje rado. Tako bi se mogao opisati psihološki otpor u saveznim pokrajinama, koje su 90-posto nadležne za deportacije. Rijetko ko ofanzivno stoji iza odluka o vraćanju u zemlju porjekla. Preveliki je strah lokalnih političara od negativnih vijesti u medijima, na primjer, kada se jedna šestočlana porodica s malom djecom odveze na aerodrom. Međutim, pod pritiskom stalno nadolazećih izbjeglica (i usred zime dnevno u Njemačku stiže i do 3.000 ljudi) značaj tih psiholoških prepreka nestaje. Osim toga, Kosovo, Albanija i Crna Gora su proglašene “sigurnim zemljama porjekla”, a raspravlja se da se tako kategorizuju i druge zemlje, kao Maroko i Alžir.
