Deža vu je čudan osjećaj ‘kao da smo već bili ovdje’ ili kao da nam se nešto već dogodilo iako znamo da nema šanse da je to tačno. O čemu se tu zapravo radi?
To niko zasigurno ne zna. Istraživanje koje je rađeno 1888. godine kod pacijenata sa epilepsijom, pokazalo je da oni češće imaju taj osjećaj nego ljudi koji nemaju tu bolest. Po nekim istraživanjima, dolazi do promjene aktivnosti u medijalnom temporalnom režnju, dijelu mozga za čulne percepcije, govor i memoriju.
Tokom napada, neuroni šalju poruke različitim dijelovima tijela mada se nekim pacijentima poslije operacije mozga ovaj osjećaj gubi. Neki naučnici ističu da bi slično ponašanje neurona – greška u sistemu – takođe izazvalo osjećaj bliskosti sa nekim mjestom ili situacijom kada nema razloga za to.
Druga hipoteza uključuje drugu moždanu grešku; ovaj put, problem je u našem sjećanju, kaže En Kliri, profesor kognitivne psihologije na državnom univerzitetu u Koloradu. Nešto u novoj situaciji aktivira sjećanje sličnog iskustva iz prošlosti, ali naš mozak ne uspijeva da ga se sjeti
– Zamislite da boravite u Parizu po prvi put i došli ste u Luvr. Pogled vam padne na ogromne staklene piramide i to vam probudi čudan osjećaj. U tom trenutku, vaš mozak ne uspijeva da preuzme memoriju koja bi mogla to da objasni. U filmu “Da Vinčijev kod” imate izbliza pogled baš na te piramide. U nedostatku sjećanja iz prošlosti koja bi dala objašnjenje za osjećaj “kao da ste već bili ovdje”, Vama je samo ostao osjećaj poznavanja trenutne situacije – kaže Kliri.
Jasno se sumnja da ovaj osjećaj familijarnosti dolazi od naše sposobnosti da osjetimo prostornu konfiguraciju okruženja. Da bi testirala ovu hipotezu, ona je odlučila da podstakne deža vu u laboratoriji.
Korišćenjem simulacija života iz igrice “The Sims”, Kliri i njen tim izgradili su dvije različite scene, u različitim karakteristikama, ali identične u svom rasporedu. Prva je dvorište koje karakteriše drvo u centru, okruženo raznim biljkama, i korpe sa visećim biljkama po zidovima. Druga je muzejska postavka u kojoj su zamijenili drvo za veliku statuu, a viseće biljke sa visećim ćilimima.
Kada su učesnici eksperimenta bili u drugoj sobi, oni su prijavili osjećaj već viđenog, ali nisu mogli da se sjete gdje se to zapravo desilo.
– Ljudi imaju povećan osjećaj već viđenog kad scena ima sličan raspored, ali oni ne uspijevaju da se sjete izvora tog poznatog osjećaja – kaže Kliri.
Još jedno moguće objašnjenje za deža vu, datira iz 1928. godine, kada je psiholog Edvard Tičener opisao osjećaj na primjeru dok je prelazio ulicu. U trenutku dok prelazimo ulicu, mi instinktivno pogledamo lijevo, ali ako nešto privlači našu pažnju sa naše desne strane, mi ćemo se okrenuti u tom pravcu. Do trenutka kada ponovo pogledamo u lijevo, već smo zaboravili onaj prvi put. Ovaj drugi pogled izaziva osjećaj bliskosti, jer, u ovom slučaju, mi smo zaista vidjeli nešto ranije.
U mnogim slučajevima, ljudi koji imaju deža vu ne mogu tačno odrediti zašto se to dešava. Kao na primjer kada nam je “na vrh jezika” kako se zove neki glumac ali ne možemo da se sjetimo. Kao da nam naš mozak govori da to nije sve i da tu ima još nešto da se istraži.
