Ako ste ikada pažljivije posmatrali nebo tokom vedrih noći, vjerovatno ste bar jednom primijetili zvijezde padalice, nebeske objekte koji se kreću prividno ogromnom brzinom i iza sebe ostavljaju trag.
Naravno, nije riječ o zvijezdama već o daleko manjim čvrstim tijelima koja ulaze u Zemljinu atmosferu, sagorijevajući pritom usljed nastalog trenja. Objekti veličine kamenčića šljunka obično izgore vrlo brzo, dok oni veličine nekoliko metara u prečniku dospiju mnogo bliže površini prije nego što eksplodiraju.
Jedan od takvih događaja bila je Tunguska eksplozija 1908. godine, tokom koje je meteor ušao u atmosferu i eksplozijom okončao svoj put iznad Sibira u Rusiji. Toplina nastala usljed eksplozije osjetila se šezdesetak kilometara dalje od tačke udara, toliko snažnog da su ga zabilježili i seizmolozi u Velikoj Britaniji.
Procjenjuje se da je taj meteor bio prečnika većeg od 36 metara i težio gotovo 100 miliona kilograma. Udario je u Zemlju brzinom od oko 54.000 kilometara na sat i eksplodirao na visini od oko 8,5 kilometara, pri čemu je vazduh oko sebe, za kratko vrijeme, zagrijao na gotovo 25.000 stepeni Celzijusa. Smatra se da je eksplozija bila 185 puta jača od nuklearne bombe.
Sličan incident, iako daleko manjih razmjera, dogodio se u Čeljabinsku, također u Rusiji, 2013. godine. Ovoga puta, naučnici su uspjeli da zabilježe koliku je silu udar stvorio, koliku količinu svijetla i toplote je meteor ispustio, kao i tačan sastav njegovih ostataka.
Da li možemo da se obranimo?
Takvi događaji su rijetki. Bilježimo, otprilike, jedan u svakih 300 godina. Sve do sada, međutim, nismo imali odgovor na pitanje zbog čega meteori ponekad eksplodiraju prije nego što udare u površinu Zemlje.
Mogući odgovor nudi istraživanje obavljeno na Univerzitetu Purdue. Prema modelu koji su istraživači razvili pomoću računarskih simulacija, superzagrijani zrak sakuplja se ispred meteora i ulazi u njega kroz poroznu površinu. Zbog toga dolazi do strukturalne nestabilnosti usljed koje nastaju pukotine na površini.
Povećanje površine pukotine dovodi do povećanja trenja i zagrijavanja, što dodatno podstiče ulazak zraka u svemirsko tijelo. Taj zatvoreni krug, na kraju, za posljedicu ima eksploziju.
Naučnici predviđaju da bi eksplozija meteora mogla da bude izbjegnuta ukoliko bi bilo moguće stabilizirati pritisak u njemu (na primjer, hlađenjem zraka ispred meteora ili njegovim usporavanjem). Takva odbrambena mjera bi mogla biti korisna kad su manji meteori u pitanju, ali ne i u slučaju onog koji je, kako se pretpostavlja, doveo do izumiranja dinosaurisa, piše Interesting Engineering.
