“Volim Izrael. To je velika država. Kosovo je prijatelj Izraela”, kazao je predsjednik Kosova Hashim Thaci ubrzo nakon proglašenja nezavisnosti od Srbije 2008. Desetljeće kasnije Thaci je obećao kako će otvoriti ambasadu u Jerusalemu ako izraelska država prizna Kosovo. Više od 10 godina politička elita Kosova zavodi Izrael u nadi da će dobiti njegovu političku podršku. Uprkos odbijanju Tel Aviva da prizna nezavisnost Kosova, njegovi zvaničnici ustrajavaju s ofanzivom šarmiranja.
U aprilu ove godine tadašnji premijer Kosova Ramush Haradinaj dočekao je šest američkih investitora u Prištini u svom uredu ukrašenom zastavama Kosova, Sjedinjenih Američkih Država i Izraela. Rekao je tada gostima: “Mi smo veoma ponosni na našu saradnju sa SAD-om i jevrejskim narodom, a Izrael kao država dobar je model za uzor.”
Tokom julskog putovanja u Izrael, koje je organizirao Komitet američkih Jevreja, ambasadorica Kosova u SAD-u Vlora Citaku kazala je da joj je cionistička država draga i da narod Kosova “gleda na Izrael kao na primjer kako se država može graditi”. Čini se da joj nisu smetale činjenice kako je izraelska država izgrađena na etničkom čišćenju koje traje nad palestinskim narodom i kako je ona lično bila izbjeglica zbog slične kampanje etničkog čišćenja. Vole li obični Kosovari Izrael zaista je sporno pitanje, no očito je da je njihova Vlada usvojila tvrdoglavi proizraelski stav, ignorirajući historiju, geopolitičku stvarnost i izraelske praktične stavove.
Kategorički proamerički i – proizraelski
Kosovo ima problema u dobijanju međunarodnog priznanja. Iako više od 90% stanovnika čine Albanci, Srbija i dalje tvrdi da kontrolira Kosovo, govoreći da je to historijski srbijanska teritorija. Centralni dio beogradskog narativa je Boj na Kosovu 1389, gdje su Osmanlije pobijedile Srbe i ubrzo osvojile srpske zemlje. Taj datum postao je kamen-temeljac srpskog nacionalnog etnosa tokom napora na građenju nove nezavisne srpske države u 19. stoljeću. Iako se demografija znatno promijenila tokom četiri stoljeća osmanske vladavine, Kosovo je mistificirano u srpskom nacionalističkom narativu kao “srce Srbije”, pa čak i kao “Jerusalem Srbije”.
Tokom jugoslavenske, a potom i srbijanske vladavine kosovski Albanci bili su pod raznim oblicima opresije, od kolonijalnih praksi s početka 20. stoljeća do etničkog čišćenja 1990-ih. Tokom rata 1999. gotovo 90% stanovništva Kosova bilo je raseljeno, a hiljade su ubijene prije intervencije NATO-ovih snaga, koje su primorale trupe Srbije na povlačenje.
Zbog toga su Kosovari i njihova elita postali kategorički proamerički. Prema istraživanju Gallupa iz 2018, stanovnici Kosova najviše su proamerički na svijetu i približno 75% Kosovara podržava trenutnu američku administraciju. Veliki broj javnih površina Kosova krase američke zastave, dok u Prištini postoje spomenici bivšem predsjedniku SAD-a Billu Clintonu i njegovoj državnoj sekretarki Madeleine Albright. Onda ne iznenađuje da, kad je riječ o vanjskoj politici, kako je Citaku istakla tokom posjete Izraelu, “Kosovo uvijek prati američke pozicije”. To znači da je Vlada Kosova nesporno i nepoljuljano proizraelska.
Kosovski političari rijetko govore o Palestini i Palestinci odbijaju priznati Kosovo kao državu, kao i bilo koje diplomatske odnose s njim. Postoje brojni razlozi za taj nevjerovatni animozitet dvije nacije, koje imaju sličnu historiju stradanja. Kao vodeća članica Pokreta nesvrstanih, Jugoslavija je podržavala Palestinsku oslobodilačku organizaciju i prekinula sve veze s Izraelom nakon rata 1967. Međutim, nakon raspada Jugoslavije 1990-ih, novonastale države označile su se kao zapadnjačke liberalne demokratije i usvojile proizraelske politike na putu ka eurointegracijama. Kosovo u tome nije izuzetak.
Izraelska granata na pijaci Markale
No, Srbija je u vrijeme Slobodana Miloševića išla drugom stazom. Iako je bila prva među eks-Ju državama koja je otvorila ambasadu u Tel Avivu, također je nastavila sa simboličkim gestama prema Palestini. Jedina je država regije koja je glasala za palestinski prijem u Ujedinjene narode u statusu ne-članice posmatrača 2012. U znak odgovora na podršku Srbije Palestini na međunarodnoj sceni Palestinska samouprava ne da često iskazuje zahvalnost nego je proglasila protivljenje državnosti Kosova. U januaru 2000, samo nekoliko mjeseci nakon brutalne kampanje njegovog režima nad kosovskim Albancima, Palestinska samouprava pozvala je Miloševića na proslavu pravoslavnog Božića u Betlehem.
Svježiji je primjer iz jula 2019, kada se palestinski ambasador u Beogradu Mohamed Nabhan zahvalio Srbiji za dugogodišnju podršku i ponovio da će Palestina biti protiv prijema Kosova u Interpol. Palestinsko protivljenje državnosti Kosova također se može povezati s palestinskim vlastitim borbama za priznanje. Američki, izraelski i evropski argumenti za nepriznanje Palestine često se zasnivaju na odbijanju jednostranog proglašenja državnosti, što u slučaju Kosova nije bio problem. Kad je Kosovo proglasilo nezavisnost, visokopozicionirani palestinski zvaničnik Yasser Abed Eabbo kazao je: “Kosovo nije bolje od nas. Mi zaslužujemo nezavisnost čak i prije Kosova i tražimo podršku SAD-a i Evropske unije našoj nezavisnosti.” Na stav vlasti Kosova prema Palestini sigurno utječe negativni stav Palestinske samouprave prema pitanju kosovske državnosti, kao i njihove jake veze sa Srbijom.
Uprkos proizraelskom stavu Kosova kad je riječ o palestinskom pitanju, njegovi odnosi s Izraelom imaju još jednu veliku prepreku. Tel Aviv jasno vidi paralele između Kosova i Palestine i strahuje da bi priznanje jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova pomoglo palestinskim oslobodilačkim naporima. Iz istog razloga Izrael je stajao uz Beograd tokom 1990-ih, kada su jugoslavenske republike proglašavale nezavisnost. Dok su zapadnjačke vlade i jevrejske organizacije osuđivale srbijanski režim 1990-ih, izraelski stav varirao je od nezainteresiranog, u najboljem, do podrške, u najgorem slučaju.
Štaviše, postoje neke indikacije da je Izrael prekršio embargo na uvoz oružja koji je Zapad nametnuo Jugoslaviji i prodavao oružje Beogradu. Kako kaže izraelski profesor Yair Auron, “gotovo nema sumnje” da su granate koje su pale na sarajevsku tržnicu Markale u augustu 1994, kada je ubijeno 68, a ranjene 142 osobe, u događaju koji je u svijetu poznat kao Sarajevski masakr, proizvedene u Izraelu. U odgovoru na incident Izrael je objavio osudu u kojoj nije napravio razliku između žrtava i počinitelja.
Neka odluči narod, a ne politika
Predstavljajući dokaze da je Izrael naoružavao srpske snage, Auron i izraelski borac za ljudska prava Eitay Mack predali su peticiju državi 2016. da objavi dokumente koji se odnose na umiješanost izraelske države u genocid u Bosni i Hercegovini. Vrhovni sud Izraela, međutim, bio je stava kako bi objava zaprijetila izraelskoj sigurnosti i vanjskim odnosima.
Kada je izbio rat na Kosovu, Izrael je bio neodlučan da otvoreno stane protiv Srbije. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu samo je osudio zločine koje su počinile srpske snage tek nakon kritika zbog njegove početne šutnje. Njegov šef diplomatije Ariel Sharon osudio je intervenciju NATO-a na Kosovu 1999. Iskazao je protivljenje albanskom samoopredjeljenju, koristeći islamofobnu retoriku, upozorivši “slobodni svijet” na opasnost od toga da “veliki blok islamskih država” napravi “Veliku Albaniju”. Nakon poraza na izraelskim izborima te godine Netanyahu je mnogo želio objaviti činjenice kako je njegova vlada slala humanitarnu pomoć i prihvatila približno 200 izbjeglica, koje je iskoristio za slikanje za kampanju.
Godinu nakon kosovske nezavisnosti izraelski ambasador u Beogradu Arthur Koll potvrdio je da Izrael neće priznati Kosovo, zatraživši od “srbijanskog naroda i Vlade” da “cijeni izraelski stav” kao znak prijateljstva. Nakon izraelske agresije na Gazu 2014. trenutni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je bio dio Miloševićevog režima, posjetio je Izrael i rekao da je Srbija “jako ponosna” na svoje prijateljstvo s Izraelom.
Uprkos čvrstoj podršci Izraela Srbiji – i u riječi i u praksi – vladajuća elita Kosova nastavlja otvoreno podržavati izraelsku državu u svakoj prilici. Desetljeće slijepog dodvoravanja Izraelu i njegovom režimu aparthejda, međutim, politički se nije isplatilo. Istovremeno, postoje čvrste osnove za solidarnost Palestinaca i kosovskih Albanaca, koji, sa svojim jedinstvenim iskustvima opresije, dijele slične ciljeve nacionalnog oslobođenja i priznanja. Možda će uskoro, voljom naroda, a ne njihovog neotesanog vodstva, to odlučiti budućnost palestinsko-kosovskih odnosa.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
