Švedska ima daleko najmanji broj poginulih na putevima na 100.000 stanovnika. U čemu je tajna uspjeha te skandinavske zemlje kad je riječ o bezbjednosti saobraćaja?
Slike smrskanih automobila, razbijenih vjetrobrana i vozila hitne pomoći koja žure na mjesto nesreće prisutne su u cjelom svjetu. Ali najrjeđe su u Švedskoj. Šta je to što je specifično za Švedsku kada je u pitanju drumski saobraćaj?
Ova skandinavska zemlja, odakle je i marka Volvo koja je sinonim za bezbjednost u vožnji, usvojila je 1997. politički plan “Vision Zero” čiji je krajnji cilj automobilski saobraćaj bez ljudskih žrtava.
Program itekako daje rezultate jer po podacima Svjetske zdravstvene organizacije iz 2010. u Švedskoj su na putevima poginule tri osobe na 100.000 stanovnika.
Poređenja radi, na njemačkim putevima, koji se po svjetskim standardima smatraju vrlo bezbjednim, život izgubi 4,7 ljudi na 100.000 stanovnika. U Srbiji je taj odnos 2010. iznosio 8,3/100.000.
Najvažnije načelo švedske saobraćajne politike jeste da je ljudsko zdravlje ispred potrebe da se ostvari mobilnost stanovništva i drugih ciljeva sistema drumskog saobraćaja.
Konačni cilj, koji bi trebalo ostvariti do 2020. godine, je spuštanje broja žrtava na putevima na nulu.
U poređenju sa ostalim zemljama, tempo putovanja švedskim saobraćajnicama je opušteniji.
Razlog je jednostavan, kaže stručnjak za bezbjednost saobraćaja na putevima, Anders Lie, “ako nešto pođe po zlu, sporijega manje boli”.
Na putevima izvan naseljenih mjesta ograničenje brzine je 80 km/h, a na autoputevima 120 km/h, iako rijetko ko vozi brže od 110.
Švedska je poznata i po velikom broju “zamki” za prebrze vozače. Širom zemlje postavljeno je 1500 kamera koje kontrolišu brzinu vozila.
Lie priznaje da ih je u svakom trenutku uključena otprilike samo desetina.
“Oslanjamo se na povjerenje između vozača i ostatka društva. Rijetki su oni koji su spremni da prekrše zakon”, dodaje.
Sve dok vozači poštuju ograničenje brzine, većina kamera bilježi njihovu brzinu zbog statistike, a ne zbog kažnjavanja. Ako se prosječna brzina kretanja vozila na nekoj saobraćajnici poveća, prekršitelji će početi da dobijaju kazne sve dok se prosječna brzina ponovo ne vrati u normalu.
A kazne su visoke – od 150 do 250 evra.
“Ne izdajemo mnogo kazni”, kaže Lie. Švedska država ih, naime, ne smatra izvorom budžetskih prihoda.
Svaku nesreću sa ljudskim žrtvama analiziraju stručnjaci i nastoje da utvrde šta ju je tačno uzrokovalo i kako je došlo do povreda.
Posljednjih godina Švedska je mnogo uložila u svoje puteve.
“Mi smo velika, ali rijetko naseljena zemlja i zato ne možemo trošiti onoliko koliko, na primer, troši Njemačka na svoje autoputeve”, kaže Lie.
Na putevima izvan naseljenih mjesta između saobraćajnih traka postavljene su fizičke barijere koje je mnogo teže preći nego običnu bijelu liniju. Samo ta mjera smanjila je broj nesreća za 90%.
U svakoj petoj saobraćajnoj nesreći u Švedskoj učestvovao je neko ko je konzumirao alkohol.
Zato je 90.000 autobusa, kamiona i taksija opremljeno takozvanim “alkoholnim bravama”, što znači da vozač ne može da pokrene vozilo prije nego što dune u nju. Pokaže li se da u dahu ima alkohola, vozilo je nemoguće “upaliti”.
Dopuštena količina alkohola u krvi je 0,2 promila. To je čaša piva.
“To je jasan znak cijelom društvu”, rekao je Lie. “Ili piješ ili voziš”.
