Krajem prošlog mjeseca u Sarajevu je održana velika međunarodna konferencija “Stop negiranju genocida i holokausta”. Jedan od zaključaka konferencije – na kojoj su učestvovali i predsjednik i glavni tužitelj MICT-a, zatim Igor Šoltes, evropski parlamentarac (koji je učestvovao u iniciranju dvije Rezolucije Evropskog parlamenta po kojima Srbija mora prihvatiti presude o genocidu u Srebrenici i naslijeđe ICTY/MICT-a ukoliko misli u EU, dvije Jevrejke, Leah Pisar čiji je otac bio najmlađi zatočenik Aušvica i drugih nacističkih logora, te profesorica Deborah Lipstadt koja je u dva navrata bila bila imenovana kao savjetnica Billa Clintona, kao predsjednika SAD, u Memorijalnom muzeju Holakusta SAD – bio je da se negatorima genocida i holokausta ne treba dati šansa i prilika da iznesu svoje negacije, jer tako ulaze u javni prostor i postaju relevantni.
Profesorica Lipstadt ispričala je kako je odbila da učestvuje u jednoj TV emisiji sa nekoliko poznatih negatora holokausta, a za urednicu koja ju je nagovarala da prihvati gostovanje, rekla da je da je opasnija od negatora holokausta jer im daje javni prostor da iznose svoje laži. Inače, profesorica Lipstadt je poznata po definiciji negatora, da su to ljudi koji se nalaze na akademija i institutima, maskirani, i da njihove negacije prvo treba početi traziti u fus notama.
Međunarodne kritike
Skoro cijeli juni ove godine obilježen je javnim međunarodnim kritikama upućenim Srbiji i Republici Srpskoj zbog negiranja presuda i presuđenih činjenica i pozivima da prihvate međunarodne presude kojima je utvrđen genocid u Srebrenici, a te kritike i pozivi su nastavljeni i u julu. I odnosili su se i na presudu protiv Radislava Krstića. No, prema bugarskom filmu “Tužitelj, branitelj, otac i sin” koji je Kantonalna televizija Sarajevo pustila na 11. juli, Krstić baš i nije “toliko” kriv, a po onome što se saznalo o filmu (koji je nedostupan za zainteresirane koji su propustili termin 11. jula) klasična je negacija i umanjenje odgovornosti Krstića i genocida u Srebrenici.
Presuda Haškog tribunala protiv Krstića je pravosnažna i sve strane u postupku su prezentirale svoje dokaze skoro četiri godine. Prikazivati javnosti bugarski uradak s navodnim lažnim svjedokom optužbe u dresu sarajevskog Želje i predstavljati Haški tribunal kao urotu, jedan je u nizu pokušaja negiranja i relativiziranja počinjenog genocida.
Naravno, negatori su svima poznati: Srbija uz podršku Rusije, a u BiH eksponent je Milorad Dodik. To što je taj bugarski uradak i ranije prikazan u Sarajevu, pa i na nekoj drugoj televiziji ne mijenja stvar: došao je u fokus javnosti zato što je pušten 11. jula, na dan kada se obilježava genocid u Srebrenici, dan kada cijeli demokratski svijet ćuti i odaje počast žrtvama.
Prvostepena presuda protiv Krstića u kojoj je utvrđen genocid u Srebrenici donesena je 2001. godine i bila je svojevrsno iznenađenje u određenim međunarodnim krugovima i s velikim zanimanjem se očekivala drugostepena presuda. Presuda će ostati zabilježena u istoriji međunarodne pravde jer je prvi put kazna izrečena za genocid zbog sistematske i organizirane egzekucije skoro osam hiljada Bošnjaka u Srebrenici. Takva kvalifikacija zločina nije postojala na suđenju nacističkim ratnim zločincima na Nirnberškom procesu 1945. godine.
Vječni žig na odgovornima
Predsjednik Žalbenog vijeća u predmetu Krstić bio je kontroverzni sudija Teodor Meron, koji je karijeru započinjao kao savjetnik Moše Dajana, izraelskog ministra vanjskih poslova. Meron je potvrdio genocid u Srebrenici, ali je promijenio presudu u dijelu koji se odnosi na genocidnu namjeru Krstića – presuđen je za podržavanje genocida i kazna od 46 godina zamjenjena je kaznom od 35 godina zatvora.
Čitajući sažetak žalbene presude protiv Krstića, Meron je naveo: “Snage bosanskih Srba izvršile su genocid. One su imale za cilj istrebljenje četrdeset hiljada bosanskih Muslimana koji su živjeli u Srebrenici, grupu koja je simbolično predstavljala bosanske Muslimane uopšte… Kada su se prihvatile ovog genocidnog poduhvata, snage bosanskih Srba bile su svjesne da će šteta koju nanose bosanskim Muslimanima biti trajna. Žalbeno vijeće nedvosmisleno izjavljuje da pravo osuđuje, odgovarajućim izrazima, ovu duboku i trajnu ozljedu koja je nanesena i naziva masakr u Srebrenici njegovim pravim imenom: genocid. Oni koji su za njega odgovorni nosiće ovaj žig i on će služiti kao upozorenje onima koji pomisle da izvrše jedan tako jeziv čin u budućnosti.”
Prošle godine 19. aprila u Sarajevu je održan moot court – simulirano suđenje, na kojem su učestvovali studenti prava iz cijele bivše SFRJ. Moot cour je organizirao MICT u suradnji sa žrtvama, a u povodu godišnjice žalbene presude protiv Krstića, koja je izrečena 19. aprila 2004. godine. Predsjednik vijeća u moot courtu bio je – Teodor Meron. Na takmičenju su pobijedili studeni iz Hrvatske. Video zapis sarajevskog moot courta postoji i na MICT-u i kod udruženja žrtava.
Presuda protiv Krstića pred Haškim tribunalom bila je osnov da Međunarodni sud pravde proglasi Srbiju odgovornom za nespriječavanje i nekažnjavanje genocida i tako po svemu sudeći ostane jedina država u povijesti savremenih država odgovorna za zločin genocida.
Nepoštivanje žrtava i negiranje presuda i haškog naslijeđa
Čija je ideja za puštanje bugarskog uradka koji sve to negira na Kantonalnoj TV 11. jula važno je pitanje. Jer, onaj ko je to osmislio u najmanju ruku je neodgovoran, jer je pokazao da ne poštuje žrtve, presuđeni genocid i naslijeđe Haškog tribunala. Neka me odgovorni demantiraju ili upute saopćenje koje će pojasniti nečiju namjeru da 11. jula pusti film koji u fokus stvalja navodnog lažnog svjedoka pripremljenog u Sarajevu, našem glavnom gradu koji još ćuti i zbog toga što niko u BiH nije optužen ni za opsadu Sarajeva.
Inače, treba podsjetiti da je odbrana Krstića, kao i sam Krstić svjedočeći u svoju korist u Haškom tribunalu svu odgovornost prebacio na Ratka Mladića i Glavni štab Vojske Republike Srpske, kao i da se sve vrijeme branio dokazujući navodni paralelni lanac komandovanja. Čak je odbrana u završnoj riječi insinuirala da je Krstić žrtva Mladićeve osvete. Poznati scenariji o navodnim paralelnim lancima odgovornosti i prebacivanju krivnje na drugog, koji su koristili skoro svi presuđenici po komandnoj odgovornosti pred ICTY/MICT, ne bi trebali da nas zanimaju i da mi budemo žrtve međusobnih zločinačkih sukoba.
Radislav Krstić i njegova odbrana su imali priliku i bili subjekti u postupku gdje je jedan međunarodni sud presudio GENOCID, što će kasnije biti osnova i za sve druge presude u kojima je utvrđen genocid u Srebrenici. Umjesto da se stalno i stalno vraćamo na ovu historijsku presudu mi se danas bavimo negatorskim uradkom puštenim u Sarajevu na 11. juli, na dan srebreničkog genocida. Mislim da u ovom trenutku svi zaslužujemo izvinjenje, i ne samo od Televizije Kantona Sarajevo.
