Kažu da je januar najdepresivniji mjesec. Ili se barem bori za tu titulu s novembrom i aprilom. Oni su u konkurenciji zbog vremena koje se tada pokazuje u najružnijem obliku, a statistike tvrde da se baš tada najviše ljudi ubije.
Januar je tu više zbog ”vanjskih” razloga i vremenske prilike su samo jedan od njih. Tako je matematičkom formulom izračunato da se baš u januaru nalazi najdepresivniji dan u godini, tzv. Blue Monday, treći ponedjeljak po redu. Formula pored vremenskih prilika u obzir uzima finansijsko stanje, vrijeme proteklo od Božića i Nove godine, u kojem smo shvatili da nećemo istrajati u novogodišnjim odlukama, te nizak motivacijski nivo.
Nekada se potrefi da je je ovaj ponedjeljak drugi, a nekada četvrti u januaru, sve ovisi kada je bila Nova godina, no poenta je da se uvijek radi o danu u kojem nas konačno ”dostigne” prethodno slavljenje. Nekome se to desi možda već prve sedmice i činjenica je da ovakav doživljaj januara ima veoma veliki broj ljudi.
Zašto je to tako? Pa ne radi se o nekom misteriju i stvar je zapravo veoma logična. Uporediva je s danom nakon pijančevanja, u kojem kroz filter mamurluka vidimo stvari baš onakve kakve jesu, a često nam se učine i gore nego inače. Izdržali smo stres povezan s praznicima, porodičnim okupljanjima i proslavama i nismo još ni došli sebi, a već su nas zaskočili računi i svakodnevni izazovi. Jelku još nismo sklonili, a sve novogodišnje odluke donijete u naletu maničnog, i često alkoholom napuhanog entuzijazma, istopile su brže od vanjskog snijega.
Manično-depresivni mjesec
U tom smislu se januar može gledati kao bipolarni, manično-depresivni mjesec. Na početku, opijeni kolektivnom nadom i stremljenjima, i sami manično povjerujemo da će nam život krenuti nabolje i da ćemo se promijeniti, a onda u susretu s realnom svakodnevnicom shvatimo da to neće biti baš tako lako te nas obuzme depresija. Proslava je sve dalje iza nas, a nama valja preživjeti sve ono što predstoji. Izdržati život! Prvo januar, a onda i ostale mjesece. Ali samo do on prođe jer baš se oduži, i čini se da će u februaru sve biti lakše!
I tako svake godine. Iako ne mora biti. Problem s ovakvim doživljajem januara proističe iz jakog kolektivnog pritiska koji na nas ima proslava novogodišnjih praznika. Oni se u tom smislu ne mogu uporediti ni s jednim drugim, ni nacionalnim ni vjerskim praznicima, a u određenom smislu ni sa ličnim – rođendanima i godišnjicama.
Surova istina o kojoj se slabo priča i koja se skriva karamel božićnim glazurama i euforičnim novogodišnjima vatrometima jeste da je velikom broju ljudi ovo vrijeme patnje. Period prepun bola s kojim se moraju izboriti, a zbog kolektivnog uvjerenja da se moraju veseliti i biti sretni još im je teže nego u ostatku godine.
Jer tada je teško i ljudima koji inače nemaju ovu vrstu problema, a kamoli tek onima koji ih imaju. Sam ”Blue Monday” se odnosi na ove prve, na sve ljude koji su bili u stanju da materijalno i emotivno učestvuju u proslavi praznika i da se pridruže kolektivnom veselju. One koji se sutradan i tokom sljedećih dana trebaju suočiti s posljedicama rastrošne pijane noći u kojoj su možda donijeli različite novogodišnje odluke i odlučili da mijenjaju život.
Njime se ne obuhvataju oni kojima je takav ponedjeljak svaki drugi dan. Fizički bolesni ili depresivni ljudi. Oni koji su usamljeni ili su pretrpjeli neki veliki gubitak. Oni koji ne slave Novu godinu jer se moraju brinuti za nekoga ko je bolestan. Njima vrijeme kolektivnog forsiranja radosti, zajedništva i optimizma može pogoršati stanje jer u njemu ne mogu učestvovati. Uniformnost u veselju ovih dana može učiniti da se osjećaju kao otpadnici. Kao oni koji ne pripadaju i koji su u ovom periodu godine potpuno nevidljivi.
Januarski bluz
U objašnjavanju zašto ipak ima više samoubistava u kasnu jesen ili proljeće nego u januaru, neki idu dotle da tvrde da su u januaru ljudi previše depresivni i da se ubiju. Jer i za to je potrebna volja.
Jedno od rješenja za januarski bluz, kao i za većinu drugih stvari, bila bi individualna distanca od kolektivnog ”moranja”. Da svako za sebe pronađe razloge za slavlje neovisno do toga šta poručuju mediji i društvena zajednica. Ili da odustane od njega. I da to učini što prije u životu jer će tako sebi olakšati život.
Inače, za ovakvu vrstu odluka sposobniji su ljudi u starijoj životnoj dobi jer im je manje stalo do pritiska okoline. Onda kada već nakupe mudrosti ispred koje stoji prefiks ”staračka”, ali se tada obično pojavi i žaljenje što se to nije desilo ranije. Što nisu i u mladosti shvatali da je ne slaviti Novu godinu podjednako u redu kao i slaviti, kao što je u redu i da se prave drugi izbori koji su u suprotnosti s mišljenjem većine.
Jer mi uvijek živimo samo svoj život i trebali bi biti vjerni svojim unutrašnjim potrebama bez obzira na simbolički značaj i kolektivne običaje.
Ista stvar je s novogodišnjim odlukama. Sve što odlučimo u naletu novogodišnje euforije ne mora da nestane s mamurnom sutrašnjicom ako se tome stvarno predamo i isplaniramo aktivnosti. To isto tako ne mora da se desi u januaru, već može u aprilu ili augustu. Januar je samo kalendarski početak, a svako od nas može da započne novu godinu kada god poželi. Samim time i januar gubi nešto od svoje zlokobne aure i simboličkih značenja kojim smo ga zatrpali.
