Svi ljudi bi tebali znati da je Allah najmudriji, i da postoji velika mudrost iza Njegovih naredbi i zakona. Moguće je da će dozvoliti svojim robovima ili nekima od njih da spoznaju mudrost, ili ona može biti skrivena da bi ih iskušavala.
Ono što On općenito naređuje se dešava s općenitim razlogom, kao što je slanje Poslanika, s.a.v.s. Allah nam je rekao da ga je poslao kao milost svjetovima. I slično, stvorio je džine i ljude da bi vjerovali u Njega i samo Njega obožavali.
Ibn Tejmijje je rekao:
„Na osnovu ovoga, znamo da postoji mudrost iza svega što On učini. Općenito, ovo saznanje nam je dovoljno iako ne znamo detalje. Naš manjak znanja o detaljima Njegove mudrosti jeste kao manjak detalja Njegovog bitstva. Kao što je dokazano da su Njegovi atributi savršeni, ali ne možemo znati kakva je Njegova bit, tako ne poričemo ono što znamo i u što smo sigurni (da je On savršen) zbog onoga što zaista znamo (detalje Njegove savršenosti). Isto tako, znamo da je On najmudriji u svemu što radi i naređuje. Činjenica da ne znamo mudrost iza neke manje naredbe ne bi trebalo rušiti osnovni princip koji imamo o Njegovoj mudrosti. Ne bismo trebali poricati ono što znamo o Njegovoj mudrosti, jer ne znamo sve detalje Njegove mudrosti. Znamo da bilo ko ko shvaća genijalnost matematičara, doktora ili lingvističara, ali ne dijeli njihove atribute i vrline kojima zaslužuju važnost, ne može kritizirati ono što kažu jer ne razumiju što govore. Manje je vjerovatno da će ljudi razumjeti Allaha i Njegovo stvaranje, nego što će razumjeti matematiku, medicinu ili gramatiku. Poricanje Allahove mudrosti je mnogo gore od onoga ko kritizira matematiku, medicinu ili gramatiku bez ikakvog znanja o tim disciplinama.“
(Medžmu’a al-fataava, 6/128)
Nesumnjivo je da postoji velika mudrost iza Allahovog dopuštenja da djeca pate. Za neke ljude je to skriveno, tako da oni poriču Božanstveni zakon, i šejtan preuzima prednost nad ovim problemom, da bi ih udaljio od prave upute i istine.
Neki od razloga zašto Allah dopušta da djeca pate su slijedeći:
- Značenje koje pokazuje da je dijete bolesno ili da je u bolovima; da nije te patnje, ne bi bilo poznato od čega boluje.
- Plač koji je prouzrokovan bolom donosi velike dobrobiti djetetovom tijelu.
- Naučiti lekciju: porodica ovog djeteta možda čini haram, ili zanemaruje dužnosti, ali kada vide da njihovo dijete pati, to ih požuruje da se okane harama kao što je korištenje kamate, činjenje bluda, ne obavljanje molitve ili pušenje, pogotovo ako dijete pati zbog bolesti koju su oni prouzrokovali, jer se događa zbog nekih već navedenih harama.
- Razmišljanje o ahiretu, jer ne postoji veća sreća i mir od one u Džennetu; tamo ne postoji patnje niti bol, samo dobro zdravlje, opće dobro i sreća. A razmišljanje o Džehennemu je dom za vječnu patnju. Zato će čovjek raditi ono što će ga približiti Džennetu, a udaljiti od Džehennema.
Ibn Qajjim al-Dževzijje je rekao:
„Pomislite onda na mudrost u tome što Allah daje da djeca mnogo plaču, i dobrobiti koju im to donosi. Doktori i prirodoslovci su dokazali te dobrobiti i mudrost iza ovog stajališta. Oni su rekli: ‘Postoji vlaga u dječijim mozgovima, koja bi im mnogo naškodila ako bi tamo ostala. Tako da plakanjem odstranjuju vlagu iz mozgova što ih čini jačim i snažnijim. Štaviše, plakanje i vrištanje proširuje dišne tokove i vene, čineći ih jačim zajedno s nervima.’
Djeca imaju veliku dobrobit od plakanja i vrištanja koje čujemo od njih. U plaču prouzrokovanom bolom ima mudrosti, a uopšte niste znali da u tome postoji mudrost; isto se odnosi na dječiju patnju koja za ishod ima dobre posljedice. Postoji velika mudrost koja je skrivena od ljudi i koja ih uveliko zbunjuje.“
(Miftaah Daar al-Sa´adah, 2/228)
On je takođe rekao:
„Ove boli su jedna od nasljednih osobina ljudskog razvoja od koje ni jedan čovjek ni životinja ne mogu biti pošteđeni. Da je čovjek oslobođen boli, on ne bi bio čovjek, bio bi melek ili neko drugo stvorenje.
Dječija bol nije mnogo teža nego bol koju su iskusili odrasli, ali su se odrasli navikli na bol, tako da to nije veliki problem za njih. Postoji velika razlika u patnji između djeteta i odrasle osobe.
Sve navedeno je jedno od glavnih aspekata ljudskog stanja. Da čovjek nije stvoren takav kakav jeste, bio bi drugo stvorenje. Šta mislite ako dijete ožedni, ogladni, bude mu hladno ili se umori – da to samo ono iskušava, da odrasli takođe ne prolaze kroz takva iskušenja? Čovjek, a sigurno i životinje su stvoreni na osnovu ovoga.
Kažu: ‘Ako bi neko pitao: ‘Zašto je čovjek stvoren? Zašto nije stvoren bez ove ranjivosti da osjeti bol ili patnju?’ – ovo je manjkavo pitanje, zato što ga je Allah stvorio u svijetu iskušenja i slabosti, tako da je on osjetljiv na bolesti i patnju, i Allah ga je stvorio na takav način da bude osjetljiv na svu vrstu boli.’
Činjenca da ove patnje i zadovoljstva opstaju je jedan od znakova ahireta, Božanska mudrost je naredila da postoje dva mjesta boravka: mjesto koje je u potpunosti posvećeno zadovoljstvu, u kojem ne postoji boli, i mjesto koje je u potpunosti posvećeno boli, gdje ne postoji zadovoljstvo. Prvo mjesto je Džennet, a drugo je Džehennem.“
