Možda zato što su bili prvi u ranom srednjem, a onda zakasnili u 19. stoljeću, i što su imali nesreću da svoja nacionalna čuvstva podrede agresivnim aspiracijama komšija i, zbog pogroma, Bosanci su, trenutno, jedini narod na Balkanu koji nema svoju bosansku državu, onako kako je to standardizirala nacionalno brendirana Evropa.
Religija nije nacija
To je, doista, na štetu svih njih, bilo da se nazivaju Bošnjacima, bosanskim Srbima ili bosanskim Hrvatima ili ostalim građanima koje još opako svrstavaju i po “njihovim” religijama. Iako svi oni vjeruju (ako izaberu tu opciju) u istog Boga bez obzira kako im to tumače njihovi – politički uposleni svećenici.
No, suprotno jedino ispravnom i pametnom načelu (vjerovanju u istog Boga), o čemu u svojoj izvrsnoj knjizi objavljenoj u Americi 2011. godine “Allah – kršćanski odgovor” piše Miroslav Vulf, hrvatski protestantski svećenik (Hrvati, naravno, nisu samo katolici), u Bosni su se stvari predugo zakuhavale na drugačijoj, antibosanskoj platformi. Zato su u bosanskom okruženju i svi Srbi samo pravoslavci, a svi Bošnjaci – muslimani!?
U svojoj kolumni Miljenko Jergović je nedavno citirao Vulfa, inače Hrvata iz Bačke Palanke, rođenog 1956. godine, trenutno direktora Centra za vjeru i kulturu na najprestižnijem američkom sveučilištu “Yale”, koji kao da podsjeća i bosanske “vjernike” kuda vodi njihova prostodušna inercija.
“Kad religija postane obilježje identiteta, izgubi se odanost zajedničkom Bogu. Iako su ljudima usta puna Boga, religija postaje bezbožna…”, navodi Vulf s puno argumenata.
U toj rečenici kao da leži najviše uzroka modernoj bosanskoj tragediji, u kojoj se nastavlja diskriminacija drugih i drugačijih samo ako se nekome učini da su slabiji. A gdje vlada sila, malo je prava.
Nedavno je Američka ambasada u Sarajevu uputila poruku srbijanskom premijeru, uoči njegovog dolaska na “krsnu slavu” manjeg bh. entiteta, 9. januara, kao jednu vrstu upozorenja šta se u ime zakona smije, a šta ne smije.
– Tokom 2015. godine premijer Aleksandar Vučić je ukazivao na ulogu Srbije koja kao potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma poštuje suverenitet i teritorijalni integritet BiH. Vjerujemo da premijer Vučić shvata osjetljivu prirodu ovog događaja (ekskluzivno pravoslavne slave “dana RS”, op. a.) nakon odluke Ustavnog suda BiH – poručili su iz Ambasade SAD u Sarajevu.
– Odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće i svi ih moraju poštovati i provoditi – insistiraju u Vašingtonu, neovisno što je američki državni sekretar Džon Keri (John Kerry) nedavno u Beogradu javno pohvalio šefa srbijanske vlade. Jer, zvanični stav je jedno, a diplomatski komplimenti – drugo!
Zato bi i religija, a vjera pogotovo, morala, osim privatnosti, ostati iznad nacionalnih kolektiviteta koji predugo zloupotrebljavaju opijenost narodnih masa na Balkanu! A ne tako – da srpski patrijah Irinej usred bosanske Banje Luke zagovara kako RS “kao i svaka druga država mora imati svoj (državni) dan”.
Treba denacifikacija
Taj bi 9. januar 2016. bolje bilo ubilježiti kao početak prijeko potrebne denacifikacije RS! I šire, naravno.
Baš kao što je poslije pobjede nad fašizmom u Njemačkoj 1945. krenula denacifikacija nacistički posrnulih Nijemaca. Pa danas, 70 godina kasnije, u prvim redovima uz dane sjećanja na sramotu holokausta – prvi ponizno sjede njemački političari i diplomati. Na tim se komemoracijama ne uzvikuje “Živjela Njemačka!” Niti slavi tuđa nemoć ili neznanje.
Naravno, njemački gubitnici nisu nagrađeni nikakvom “mini državom” u državi ili amnestirani odgovornosti. Nijedan Hitlerov radikal, makar i da nije s oružjem uprljao ruke, nije transformiran ili prometnut u lokalnog ili regionalnog političkog lidera.
Ali, zato, jedino u ovakvoj, dejtonskoj BiH, kojoj je “Srbija garant opstanka”, nekakav srbijanski ministarski dripac može sebi dozvoliti opasne dvosmislenosti kako je “RS starija od Bosne” (!?). Ministar pravde u Vladi Srbije Nikola Selaković, koji je 1995. godine, kada je Dejtonski sporazum potpisan, imao 12 godina, onomad je, u Banjoj Luci, rekao da je “dan RS stariji od Ustava BiH”.
– RS je nastala i prije nesrećnog građanskog rata u BiH, pa je samim time i dan RS i sama RS historijska, kulturološka i politička konstanta – rekao je Selaković, a da mu niko nije odgovorio iz Sarajeva. Bar ono – da ovaj posljednji nije bio “građanski”, već najbrutalniji, seljački – rat protiv Bosne! Da ne govorimo o hiljadugodišnjoj bosanskoj tradiciji.
No, Selakovićeve riječi lijepo su se uklopile uz propuštenu šansu da Vučić nedvosmisleno poruči bosanskim Srbima: Sarajevo, a ne Beograd ili Banja Luka su vaš glavni grad. Upravo onako kako to već godinama ponavlja hrvatski državni vrh da Zagreb nije, već samo Sarajevo, glavni grad za bosanske Hrvate.
Vučić to nije želio ili nije smio. Vrag bi ga znao! Ali je zato, kao vojnik, stao mirno kad su se podizale zastave Srbije i RS, svirale njihove, bez intoniranja himne BiH! Jer, dok Bosanci spavaju, i Bosna “može” da čeka?
