U Bosni i Hercegovini godišnje se iz budžeta plaća desetine hiljada eura za odštetu licima koja su oslobođena optužbi za ratne zločine.
Prema podacima Suda BiH, do februara prošle godine 51 osoba oslobođena optužbi za ratne zločine u BiH tužila je državu za naknadu štete. Od tog broja 44 njih je dobilo presude u svoju korist i odšteta im je isplaćena. Pravnici kažu da odgovornost za ovoliki procenat presuda za odštetu snose sudije i tužioci, koji bez dovoljno pravno valjanih dokaza podižu optužnice i osumnjičene drže dugo u pritvoru.
Saša Perković, koji je pravosnažno oslobođen optužbe za ratni zločin počinjen u Rogatici, tužio je državu zbog više od 800 dana provedenih pod mjerama zabrane, sa zahtjevom da mu se na ime nematerijalne štete isplati iznos od 13.000 maraka (oko 6.000 eura).
Mitar Vlasenko, koji je oslobođen optužbi za ratni zločin počinjen u Kozarcu, od države potražuje 45.000 maraka (oko 22.500 eura) na ime materijalne i nematerijalne štete, te troškove za 50 dolazaka iz Prijedora u Tužilaštvo i Sud BiH.
Zdenko Andabak, pravosnažno oslobođen u dva predmeta za zločine počinjene na području Livna, tužio je BiH za oko 50.000 maraka (oko 25.000 eura) zbog boravka u pritvoru i kućnom pritvoru, zabrane putovanja i narušenja ugleda.
Sud BiH donio je presudu prema kojoj je Aleksandru Cvetkoviću, bivšem optuženiku za genocid u Srebrenici, Bosna i Hercegovina dužna isplatiti 255.000 maraka (oko 127.000 eura) kao naknadu štete zbog boravka u pritvoru.
Ovo su samo neki od desetine primjera gdje su oslobođeni za ratne zločine tužili državu za odštetu i dobili ili čekaju presude u svoju korist, kaže analitičarka Balkanske istraživačke mreže (BIRN), Erna Mačkić.
“Prema podacima Suda BiH, do februara prošle godine 51 osoba oslobođena optužbi za ratne zločine u BiH tužila je državu za naknadu štete. Od tog broja 44 njih je dobilo presude u svoju korist i odšteta im je isplaćena”, kaže Mačkić.
Prema Krivičnom zakonu BiH, pravo na naknadu štete ima lice koje je bilo u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka, bilo da je postupak obustavljen ili je pravosnažnom presudom oslobođeno optužbe ili je optužba odbijena.
Naknada se, takođe, može tražiti i u slučajevima kada je osoba u pritvoru provela duže nego što traje kazna zatvora na koju je osuđena.
Iznos novca koji traže bivši optuženi za ratne zločine različit je od tužbe do tužbe, a prema dosadašnjim presudama plaća se oko 40 maraka (20 eura) po danu provedenom u pritvoru. Neki od podnosilaca tužbi u pritvoru su bili pet ili više godina.
Mačkić dodaje da su iznosi za isplatu različiti, u pravilu manji od traženog iznosa ali dosežu i cifre od nekoliko desetina hiljada eura.
Advokatica Vasvija Vidović sa dugogodišnjim stažom i u Haškom tribunalu i pred domaćim sudovima u predmetima ratnih zločina, za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže da odgovornost za ovoliki procenat presuda za odštetu snose sudije i tužioci.
“Činjenica da se još uvijek na pozicijama sudija i tužilaca nalaze ljudi koji nemaju iskustva, niti dovoljno znanja o međunarodnom humanitarnom pravu rezultira tome da imamo veliki broj oslobađajućih presuda. Veliki problem koji sam uočila u radu sudova je nekritičko pristupanje podignutim optužnicama. Optužnice se potvrđuju, a da se ne analizira u dovoljnoj mjeri da li dostavljeni materijali, činjenično i po pravnim standardima, zadovoljavaju pravnu kvalifikaciju optužnice. Takođe, nije u redu držati osumnjičene dugo vremena u pritvoru bez da činjenice ukazuju na mogućnost donošenja osuđujuće presude. Drugim riječima, zakazuje i tužilaštvo i sud još pri potvrđivanju optužnice”, navodi Vidović.
S druge strane, žrtve rata, osobe koje su pretrpjele torture u logorima, nisu uspjeli dobiti niti jednu presudu za odštetu, podsjeća analitičarka BIRN-a Erna Mačkić.
“Tužbe koje su podnesene protiv države ili entiteta, one su prema odluci Ustavnog suda BiH sve ušle u zastaru, tako da nema naplate odštete po tim tužbama. S druge strane, tužbe koje su podignute protiv pojedinaca osuđenih za ratne zločine, najčešće se rješavaju u parničnom postupku mada ima ih onih koje se rješavaju prema krivičnom postupku. Imamo primjere gdje je za nekoliko žrtava seksualnog zlostavljanja u ratu dosuđena odšteta od oko 10.000 do 15.000 eura, ali je specifično što se taj iznos najčešće ne može naplatiti, jer lice osuđeno za ratne zločine najčešće ne raspolaže sredstvima za isplatu tog iznosa”, navodi Mačkić.
