Kao takav, napad mi mogao da označi kraj Islamske države, ocjenjuje William Mekkants, stručnjak za islamsku misao i ekstremizam, koji radi u Centru za bliskoističnu politiku u Washingtnu i autor je nedavno objavljene knjige “Propast ISIL”.
On smatra da su napadi ojačali podršku opsežnoj invaziji na teritoriju pod kontrolom Islamske države, naročito u Siriji. Ali, čak i da do nje ne dođe brzo, Mekkants je siguran da će, na duži rok, vladavina Islamske države u Siriji i Iraku doživjeti propast.
Da li napad u Parizu označava promjenu strategije Islamske države? Da li je takav napad u skladu s njihovim ranijim akcijama?
– Ne, nije. On označava promjenu kada su u pitanju njihovi ciljevi. Islamska država je pre ovoga bila prvenstveno usredsređena na izgradnju svoje države u Siriji i Iraku i podsticala je druge grupe da rade to isto u drugim delovima Bliskog istoka i u Sjevernoj Africi. Nastojali su da podstaknu napade na svoje moćne neprijatelje u svijetu, ali nisu usmjeravali mnogo operativnih izvora u tom pravcu. Koncentrisali su se na izgradnju države, jer su bili protiv napada u inostranstvu. Zbog toga bi napad na ruski avion i napadi u Parizu, ukoliko su potekli iz centrale ISIL, označavali veliku promjenu.
Ima li razloga da sumnjamo da je Islamska država odgovorna?
– Glavno pitanje za mene nije da li su to učinili ljudi koji su na neki način povezani sa Islamskom državom, već u kolikoj mjeri je centralna komanda Islamske države u Siriji i Iraku time rukovodila. Ovo zbog toga što imamo dve različite stvari. Pristalice koje u vaše ime izvode napade u inostranstvu nisu isto što i operativci koje ste vi obučili, finansirali i usmjerili. Rafiniranost napada navodi na zaključak da su izvedeni po direktivi centrale ISIL, ali mislim da to nećemo znati još izvesno vrijeme.
Šta mislite o evropskoj obavještajnoj djelatnosti i nadzoru? Znamo li zašto su zakazali u ovom slučaju?
– Lično mislim da su zakazali zato što su suviše rasplinuti. Evropa je prilično uspješna u praćenju subverzivnih akcija u svojim državama, ali razmjere ovog problema su ogromne. Oni ne samo da moraju da prate radikalne snage u snage unutar granica svoje zemlje, već moraju da paze na svakoga ko bi mogao da se ubaci preko granice. Sve to do te mjere može da raspline djelatnost službi bezbjednosti da više nisu u stanju da prate svaku prijetnju. Pretpostavljam da se ovako nešto sada desilo, da, jednostavno, prate previše pojedinaca i nemaju dovoljno izvora da sve prate.
Da li u tome vidite argument protiv velikog priliva izbjeglica u Evropu? Jesu li otvorene granice bezbjednosni problem?
– Svakako da predstavljaju bezbjednosni rizik. Kako da ne budu kada ih toliko ljudi prelazi? Ali, to je i humanitarni problem. Većina tih ljudi beži od ljudi poput onih koji su sinoć izveli ove napade. Zbog toga te vlade moraju da balansiraju, što je veoma osjetljiv posao, tj da se pobrinu za to da njihovi građani budu bezbjedni, ali i da državljani drugih zemalja dobiju azil kao izbjeglice.
Kako je napad u Parizu povezan sa onim što se događa u Siriji i Iraku?
– Borba protiv Islamske države zapala je prošle godine u ćorsokak. Organizacija u Siriji i Iraku izgubila je samo oko 25 odsto teritorije. Uprkos tome što je često bombardovana iz vazduha i što se protiv nje bore paravojne snage na tlu, ona je opstala. A onda se, naravno, Rusija vojno obavezala da pomogne Asadovom režimu. Islamska država je suočena sa odlukom. Da li će nastaviti da pokušava da napreduje na terenu i širi svoje granice, ili je bolje da potroši dio svog kapitala i ljudskih resursa na zastrašivanje svojih moćnih neprijatelja u inostranstvu kako ne bi napadali i zadirali na teritoriju “Islamske Države”? Imajući u vidu napade u protekle dvije nedelje, čini se da su se odlučili za posljednju opciju. Oni ove napade u inostranstvu doživljavaju kao komponentu očuvanja svoje teritorije u Siriji i Iraku.
Kakve posljedice očekujete da će napad u Parizu imati na američku i evropsku spoljnu politiku?
– Mislim da bi mogao da utiče na povećanje podrške nekoj vrsti široke invazije na teritoriji pod kontrolom Islamske države, naročito u Siriji. Ali, ne mora da znači ni da je to ispravan put, zato što takva vrsta invazije za sobom povlači određene probleme. Mislim, međutim, da će to dati političkim liderima više slobode da preduzmu korake kojih su se do sada uzdržavali zbog svoje unutrašnje politike. U Evropi i SAD, slanje brojnih snaga na Blisku Istok ne uživa veliku podršku. Svi su umorni do rata u Avganistanu, SAD su takođe umorne od prethodne decenije ratovanja u Iraku i, u suštini, barem u ovoj zemlji, nema mnogo podrške javnosti za opsežnu vojnu intervenciju. Napadi poput ovog mogu da podstaknu tu vrstu podrške.
Ranije ste izjavili da ste sigurni da vlada Islamske Države u Siriji i Iraku na kraju raspasti. Zašto ste tako uvjereni u to?
– Zbog toga što su svi dosadašnji primjeri uspostavljanja ekstremističkih državica propali zato što to neizbježno izaziva antagonizam neke moćne strane države. Međunarodne ekstremističke grupe, bile one ozbiljne u svojoj retorici ili ne, predstavljaju prijetnju za moćne inostrane države. Na kraju, moćne države odluče da će im biti bolje bez te državice i otarase je se. Talibana, na primjer. Al kaide na Arabijskom poluostrvu. Al kaide u islamskom Magrebu na sjeveru Malija. Šababa u Somaliji. Sve su one loše upravljale i bile su veoma brutalne, ali to nije razlog što su propale. Propale su zato što su se sukobile s nekom moćnom stranom silom koja je odlučila da dođe i da ih sredi. Islamska država provocira dvije vrlo moćne nacije napadima na ruske i francuske civile i to bi mogao da bude početak njihovog kraja.
