U starom Istanbulu, žene čija bi djeca došla u godine kada se trebaju vjenčati su tražeći najbolju priliku za svoje sinove najprije u bližoj okolini ispitivale situaciju, ukoliko ne bi uspjele onda su se raspitivale kod daljnje rodbine postoji li neka odgovarajuća kandidatkinja za mladu. Rodbina mladoženje koja bi išla vidjeti djevojku nazivala se “gledaoci”.
Kada bi u neku kuću došli “gledaoci” djevojka bi se pripremila u drugoj sobi, za to vrijeme neko iz kuće bi skuhao kafu. “Gledaoci” bi uz kafu čekali da se djevojka pojavi, a porodice bi se međusobno upoznavale, te pokušavale saznati što više informacija o mladoj ili mladoženji. Nakon što se djevojka spremi poslužila bi kafu i sjela na stolicu postavljenu tačno nasuprot “gledalaca”. “Gledaoci” bi kafu pili petnaestak minuta, ili čak pola sata, kako bi imali vremena što bolje osmotrili djevojku. Ako bi im se djevojka dopala dogovorili bi se za ponovni dolazak i prosidbu. U sljedećim danima prvi korak ka braku bi bio načinjen, dalo bi se “obećanje” i razmijenilo bi se prvo prstenje.
Zaručnička bohča
Par dana nakon “obećanja” u kuću djevojke bi se nosili pokloni, poznatiji kao “zaručnička bohča”. U “zaručničkoj bohči” obično bi se nalazili materijal za vjenčanicu, sezonsko voće, cvijeće, lavanda, kolonjska voda i neki skupocjeni šal. Nakon što dođu pokloni od mladoženjine strane, druga strana bi spremila “zaručničku bohču” za mladoženju, tu bi se našli pokloni poput košulje, manžetni, pribora za brijanje, tabakere za duhan i slično.
Pohode
Posao nošenja miraza u kuću mladoženje se nazivao “pohode”. Kada bi miraz stigao u mladoženjinu kuću ostavljao bi se u posebnu sobu, a ispred kuće bi se zaklao kurban i meso podijelilo siromašnima.
Kupanje mlade
Na “kupanje mlade” bi se pozivale žene i sa mladine i sa mladoženjine strane, pa bi se zajedno uz muziku zabavljali u hamamu. Mladu bi uz pratnju ilahija i molitve doveli u hamam, kupali bi je u posebnom dijelu predviđenom za nju, a nakon toga žene bi joj stavljale novac na glavu. Prema tome koliko je porodica bogata, sa zlatnom ili srebrnom posudom bi mladoj tri puta izlijevali vodu na glavu i na kraju bi svi popili šerbe.
Noć kane
Običaj koji živi i danas je “noć kane”, u starom Istanbulu bi počinjao prvu srijedu prije vjenčanja u večernjim satima i trajao do kasno u noć, a kao i danas muškarci i žene su imali odvojene zabave. Tu noć zabavu su pratili pjesma i muzika, kanu koja će se koristiti mladoženjina strana je slala mladoj tako što bi na nju stavili jednu svijeću. Mlada koja bi obukla crvenu haljinu sjela bi ispred tepsije sa kanom i onda bi započeo proces bojanja kanom. Za vrijeme bojanja kanom, svekrva bi za sreću i blagostanje mladoj na dlan stavila jedan zlatnik, a običaj je bio da mlada čuva taj zlatnik.
Svatovi
Na dan svadbe, kola koja bi došla od strane mladoženje poredala bi se pred kućom mlade tako da prva kola budu za mladu, a rodbina mlade bi na kola stavljala poklone i ukrase. Djevojka bi sjela u kola i uz pratnju svatova bi krenuli u kuću u koju se mlada udaje. Na seoskim svadbama mlada bi obično uzjahala na konja, a ostali bi je pratili pješice. Posebno se pazilo da nakon što mlada izađe iz svoje kuće prva osoba koja će je ugledati bude mladoženja, smatralo se da donosi nesreću ako bi je neko drugi prvi vidio.
