Veliki pisci, erudite iz kojih progovaraju stotine drugih knjiga, vole upoznati čitateljstvo sa kontekstom prije nego daju likove i radnju. Taj postupak nalazimo i u romanu Zaručnici, remek-djelu Alesandra Manconija, čovjeka koji je spojio romantizam s realizmom bez da je napravio nakaradu.
Aktuelna pandemija nagnala me da se vratim Zaručnicima, trideset prvoj i trideset drugoj glavi, u kojoj pametni i plemeniti Manconi nastupa kao historičar, opisujući pojavu i razvoj velike kuge u Milanu 1629. – 1630.
Velikoj zarazi, kao i obično, prethodila su druga velika zla. Najprije sušna godina donese glad, za njom gospodstvo pokrenu rat; njemačke čete što su protutnjale Lombardijom odnesoše sve što su mogle, što nisu uništiše, a ostaviše zaraznu klicu, koja će se za kratko vrijeme razviti u opšti pomor stanovništva.
Između prvih upozorenja onih koji su bili u stanju kugu prepoznati i prvih ozbiljnih mjera što ih je poduzela vlada, prošlo je više mjeseci; poduzete mjere zakasnile su toliko da su stigle tek pokazati strah, ne i otkloniti opštu pogibiju.
Osamdesetogodišnji doktor Lodoviko Setala, koji je pamtio kugu što se desila pola stoljeća ranije, upozorio je još krajem oktobra 1629. da je u jednom selu buknula zaraza, postižući s tim onoliko koliko bi postigao i da nije upozorio; niko ništa.
Poslije toga vijesti o širenju zaraze stale su dolaziti iz raznih krajeva, ali namjesnik oblasti Ambrozio Spinola, umjesto da sprječava pomor u najavi, naredi da se održavaju svečanosti povodom rođenja princa Karla, prvijenca Filipa IV, ne misleći ili ne mareći za opasnost od velike navale svijeta u takvim prilikama.
Ono što je u tome još čudnovatije bilo je ponašanje samih građana Milana, koji ne samo da se nisu uplašili na vijesti o pomoru seljaka iz okoline, nego su se onima koji su takve vijesti donosili podrugivali. Svi su držali da su minule nevolje gladi i soldateske sasvim dovoljne kao razlozi tolike smrti. Takva ista zasljepljenost i drskost protezala se i u senatu, i u Vijeću dekuriona, i u svim drugim oblastima čiji je zadatak zaštita stanovništva.
Kuga je već u Milanu
I tako, dok se vlast najzad trznula iz lude bezbrižnosti, kuga je već bila u Milanu. Ispočetka, rijetkost slučajeva potiskivala je uviđanje istine, pa i učvršćivala javno mnijenje u glupom i ubitačnom uvjerenju da kuge nema, da je nikako nije ni bilo; pri tome se i mnogi liječnici prikloniše mišljenju svjetine, te se stadoše podsmjehivati nekolicini ozbiljnih kolega, suprotstavljajući njihovim zlosutnim opomenama imena običnih, svima znanih bolesti.
Da bi nešto ipak učinile, vlasti narediše da se oboljeli vode u lazaret, stvari njihove da se spaljuju, ali kako je cijela situacija shvaćena neozbiljno, pospješiše s time širenje zaraze, jer strah od lazareta i možda još više od gubitka stvari izazivao je u narodu opasnu lukavost: bolesnici su se prikrivali, potplaćivali zdravstveni radnici zaduženi za pregled mrtvaca, koji su za novac izdavali lažna uvjerenja.
Tek krajem marta, kad je broj oboljelih u gradu narastao toliko da ga se više nije moglo ignorisati ni sakriti, javnost promijeni mišljenje o zarazi. Oni doktori koji su se podsmijevali bolje upućenim kolegama, da zataškaju vlastitu nedoraslost, prozvaše staru bolest novim imenom – kužna vrućica. Bilo je to bijedno šeprtljanje, jadno obmanjivanje lažnim riječima, koje nanese veliku društvenu štetu, jer uspori vjeru u ono što je bilo neophodno povjerovati.
Mazači otrova
Onog trenutka kad je velika raka, iskopana u blizini milanskog lazareta, postala puna mrtvaca, javnost je najzad priznala da se radi o zaraznoj bolesti, ali povrijeđena u svom neukom samoljublju, nije željela vjerovati da se radi o klici koja se širi prirodnim putem.
Umjesto toga, puče priča o “mazačima otrova”, koja stvori zavjeru da su kugu donijeli stranci. Kako je Milano i tada bio metropola, a stranci se uočavali lakše jer su ljudi hodali u narodnim nošnjama, posljedice ove slaboumne zavjere osjetili su mnogi nedužni ljudi; neki od njih su linčovani na ulici, neki osuđeni na smrt, a neki na tamnicu, koja se tih dana mogla nazvati ustanovom spasa.
Ukratko, dakle – nije kuga, kakva kuga; nakon toga – kužna vrućica; naposljetku – jest kuga, ali se za nju zalijepiše drugi pojmovi o trovačima i vradžbinama, da iskrivljuju i zbunjuju čisti i jasni pojam riječi kuga.
Vrhunac tog ludila dogodio se kada je, u jeku epidemije, uprkos razumnim protivljenjima nadbiskupa Federika Boromea, odlučeno da kroz grad prođe sveta procesija i pronese kroz sve gradske četvrti mumificirano tijelo svetog Karla, koji se posebno istakao tokom one prethodne kuge, pa je ova ponijela čak i njegovo ime – kuga svetog Karla.
Poslije tog događaja, koji je okupio veliki broj ljudi i zadržao ih okupljene veći dio dana, pomor poraste tako strahovito da nije bilo čovjeka koji nije vidio da je uzrok tome u samoj procesiji, ali – čudna li je i bijedna silina opšte predrasude – strašnu posljedicu nisu pripisivali tolikom skupu, koji je tako dugo trajao i beskrajno pomnožio zarazne dodire, već naročitoj prilici koju su sa procesijom dobili mazači otrova.
Žalosni, pogubni trijumf nekompetencije i ludila ostao je na snazi do kraja epidemije, što je na kraju rezultiralo brojem mrtvih od gotovo 190.000 samo u milanskoj oblasti; gotovo četiri petine populacije.
Danas, skoro trista godina poslije, Italiju i ostatak svijeta napala je nova epidemija. Do kada će trajati i koliko će života odnijeti, još se ne zna. Situacija je teška, borba sa zarazom i pratećim ludilom velika, ali kad čovjek vidi kako je to bilo nekad, bude mu malo lakše. Takvo kakvo je, čovječanstvo se uzdiglo u intelektualnom smislu u odnosu na ono od prije skoro 400 godina, pa iako se današnjim ljudima često čini da se borba sa epidemijom vodi loše, ipak je to sve puno bolje nego što je bilo nekad.
Svako zlo, kao i dobro, ima svoj kraj, a dok ne dođe i ovoj našoj pandemiji, valja nam se čuvati. Čitanje lijepih i uz to mudrih knjiga čini se kao najbolje što se za to vrijeme može raditi. Zicer u tom smislu je Manconijev roman Zaručnici, koji se može posuditi u svakoj biblioteci.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
