Prije trideset godina, 9. novembra 1989. godine, srušen je Berlinski zid, a s njim je nestala i crta koja je nekoliko decenija razdvajala Njemačku i Evropu, piše briselski portal ”Politico”.
Proces ponovnog ujedinjenja koji je uslijedio bio je iznenađujuće miran. Mnogima je to bilo čudo. Ipak, 3. oktobra 1990., tokom proslave ujedinjenja u Berlinu, savezni predsjednik Richard von Weizsäcker skrenuo je pažnju na veliki projekat koji je još čekao svoju realizaciju – panevropski.
Weizsäcker je upozorio na rizik da će razdjelnica koju je Evropa upravo prebrodila jednostavno krenuti ka istoku: “Zapadna granica Sovjetskog Saveza ne smije postati istočna granica Evrope”.
Trideset godina kasnije, moramo priznati: nismo uspjeli spriječiti novu podjelu. Na evropskom nivou nismo uspjeli ostvariti ono što se ostvarilo u Njemačkoj – jedinstvo. Cilj cjelovite, slobodne i mirne Evrope, kako su to formulisali američki predsjednici George H.W. Bush i Bill Clinton, još uvijek nije ostvaren.
Sasvim sigurno, puno je postignuto od te 1989. godine: Evropska unija i NATO integrisali su mnoge istočnoevropske države, pridonoseći tako vlastitim naporima na konsolidaciji mira i demokratije i promociji prosperiteta, piše Politico, prenose Vijesti.ba.
Njemačka, odjednom okružena samo prijateljima, imala je nesrazmjernu korist. Pa ipak, to nije stvorilo sigurnosnu panevropsku arhitekturu i trajni mir u Evropi. Rusija i druge istočnoevropske države tu nisu pronašle svoje mjesto – uprkos svim naporima uloženim u okviru Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi.
Neizvjesnost je uzela svoj danak i u tim zemljama: Ukrajina je upletena i u petu godinu rata. Gruzija nije jedina zemlja koja pati od zamrznutog sukoba. A na zapadnom Balkanu mnoge krize ostale su neriješene. Ukratko: Evropski komšiluk vrlo je nestabilan i predstavlja “vatreni obruč”, a ne “obruč dobro vođenih država”, kako je to EU željela 2003. godine.
U tom pogledu, nedavna odluka EU da ne započinje razgovore o pristupanju sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom predstavlja katastrofu. “Politički troškovi” ovakve odluke već su očigledni: Sjeverna Makedonija suočena je s političkom krizom i – što nije nezamislivo – dugoročnom destabilizacijom. Ostale države zapadnog Balkana doći će do sljedećeg zaključka: Ne možemo se pouzdati u EU, pa čak i ako se upustimo u teške reforme, ostat ćemo Evropljani drugog reda. Praznina koju je napravila EU neće ostati prazna: ostali – Rusija, Kina, a naročito Turska – spremno će je popuniti. Vrlo je malo vjerovatno da će ovo poslužiti višem cilju – demokratiji, miru i stabilnosti u neposrednom komšiluku EU.
Pored svega ovoga, tu je i najveći kamen spoticanja na putu ka trajnom euroatlantskom sigurnosnom poretku – sumorni odnosi s Rusijom. Šteta je što se vizija “zajedničkog evropskog doma”, o kojoj je govorio bivši sovjetski predsjednik Mikhail Gorbachev, nikada nije ostvarila – dom za sve, uključujući i Ruse. Upravo suprotno: moskovskom aneksijom Krima i njenom intervencijom u istočnoj Ukrajini ovakva se perspektiva čak i još više umanjila. Odnos baziran na povjerenju zamijenjen je zapadnim sankcijama i ruskom vojnom agresijom, piše Politico, prenose Vijesti.ba.
Ne smijemo posustati pred ovako groznom situacijom, ali bismo trebali biti svjesni da se ona može i pogoršati. Ukidanjem Sporazuma o nuklearnim projektilima srednjeg dometa (INF), pitanja nuklearnog naoružanja (umjesto razoružanja) ponovo su na dnevnom redu – stvarna prijetnja miru u Evropi.
Smjernice za naše odnose s Rusijom i dalje su sadržane u strategiji, kako je to 1967. opisao Pierre Harmel: “Što je moguće više dijaloga, a samo onoliko koliko je neophodno zastrašivanja.”
Ova je strategija poslužila je i kao osnova za njemački “Ostpolitik”. U skladu s nedavnim nastojanjima francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, trebali bismo nastojati osigurati i da uvijek držimo otvorena vrata Rusiji. Da je Moskva bila voljna poboljšati odnose sa Zapadom, vidjela bi da joj Evropljani žele (i mogu) biti pouzdani partneri. No, je li Rusija zaista zainteresovana za takvo partnerstvo? Ako jeste, prvo treba obnoviti povjerenje – povjerenje koje može zamijeniti strah od ruske agresije koji trenutno prevladava među našim istočnoevropskim partnerima. Upravo iz tog razloga neki će od naših evropskih partnera biti spremni Moskvi ponuditi više dijaloga i saradnje.
S tim u vezi, ostaje nam još mnogo posla: ne samo da izdvajamo dva posto za NATO, već i da budemo u stanju odbraniti vlastiti vitalni interes za mir i sigurnost širom Evrope.
Njemačka ima posebnu odgovornost, koja proizlazi iz njene povijesti, da promoviše snažnu i sposobnu Evropu. Ono što je započelo 1989. u Njemačkoj ostaje nedovršeno – kraj sukobima u Evropi. Moramo nastaviti raditi na tom cilju. Na kraju krajeva, mir i jedinstvo u Njemačkoj trajat će samo ako su ugrađeni u panevropsku arhitekturu mira koju prihvaćaju svi, zaključuje Politico, prenose Vijesti.ba.
