Iako je svojevremeno, 2018. djelovala kao realnost za pristupanje Zapadnog Balkana EU, sada to više nije slučaj. Danas se nezvanično pominju „tri nove članice u narednih 10 godina“ ili „cijeli region do 2025.- 2030.“
Deset godina poslije Solunske deklaracije kojom je EU potvrdila „evropsku budućnost“ Zapadnog Balkana, zvaničnici EU ponavljaju da ujedinjenje Evrope nije kompletno bez proširenja na cijeli Zapadni Balkan. Istovremeno oni ne žele da daju prognoze ili, kako kažu, „lažna ohrabrenja“ kada bi to moglo i da se realizuje. Iako je, svojevremeno, 2018. godina (kao simbolika stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata) djelovala kao realnost za pristupanje Zapadnog Balkana Uniji, sada to više nije slučaj.
Pristupanje postaje sve zahtjevniji proces, a atmosfera i raspoloženje u EU ne idu u prilog proširenja: „Nije vrijeme za smjele poteze. Poslije pristupa Hrvatske generalni je trend, i žao mi je zbog toga, tzv „konsolidacija „ unuatr same Unije. To znači da do novog proširenja vjerovatno neće doći u ovoj dekadi“, smatra izvjestilac evropskog parlamenta za proširenje, Maria Eleni Koppa. Kao predstavnica grčkih parlamentarca, Kopa kaže da se već odustalo od ideje nekadašnjeg grčkog premijera Jorgosa Papandreua, da se tokom slijedećeg grčkog predsjedavanja EU, u prvoj polovini 2014.godine, održi Solunski samit II, na kome bi se fokus EU ponovo vratio na Zapadni Balkan: „Sada, realno, možemo da se nadamo da ćemo u tom periodu moći da počnemo pregovore sa Srbijom, organizujemo Međuvladinu konferenciju i otvorimo poglavlja 23 i 24. Očekujemo da bi Albanija već u decembru mogla da dobije status kandidata. Za ostale nisu predviđena bitnija dešavanja.“
Sve je u ekonomiji?
U EU svi će se složiti da je u posljednjih 10 godina došlo do napretka u samom regionu. Kao dva najveća izazova na Zapadnom Balkanu u Briselu danas vide pitanje imena Makedonije i nefunkcionalnost BiH, za čiju će političku situaciju u EU reći da se nije popravila „još od Solunskog samita 2003.“ Istovremeno će se ukazati na potrebu uspostavljanja zdrave demokratije u regionu, na nedostatke u oblasti vladavine prava, na korupciju i kriminal, slobodu izražavanja, i dalje postojeće etničke i bilateralne probleme.
A povrh svega dolazi važno poglavlje ekonomije: „Došlo je vrijeme da sa rada na miru i stabilnosti pređemo na polje ekonomije“, smatra generalni sekretar Savjeta za regionalnu saradnju, Goran Svilanović i dodaje: „Sve je u ekonomiji – ako nas vide kao jednake unutra smo. Ako ne, nismo.“ A o tome koliko zemlje Zapadnog Balkana tu mogu da se mere sa članicama EU govori podatak da prosek BDP( bruto društvenog proizvoda)u regionu predstavlja tek 38 posto prosjeka zemalja članica.
Ako su mogli oni, možemo i mi
I dok se zemlje regiona žale da „izbirljivost i zahtjevnost“ EU, istraživanja govore da građani Zapadnog Balkana i dalje žele da postanu dio EU na prvom mjestu zbog nade u ekonomski prosperitet, a zatim dolazi želja za uređenom državom.
Sa druge strane, EU očekuje „đake sa najboljim ocjenama i vladanjem“, ali ne poriče da je upravo politika proširenja bila jedna od njenih najuspešnijih politika. Ulazak Hrvatske u EU pozdravili su tako i jedni i drugi: „Mi to vidimo kao ogromno ohrabrenje, kao činjenicu da je članstvo moguće“, poručuje Svilanović:“ Ako mogu oni što ne bi mogli i mi. Možda će nam biti potrebne godine, ali to nam je uprkos svemu dostupno“.
I dok se nezvanično pominju „tri nove članice u narednih 10 godina“ ili „cijeli region do 2025.-2030.“, sporo ili ipak samo „po pravilima“, proces proširenja nastavlja svoj život.
