Ilija Trojanov rođen je 1965. u Sofiji, a odrastao je u porodici političkih azilanata u Njemačkoj i Keniji. Živio je u Münchenu, Bombayu i Kapstadtu, a posljednjih godina skrasio se u Beču. Jedan je od najvažnijih savremenih pisaca njemačkog govornog područja i najznačajnijih evropskih intelektualaca današnjice čije su knjige prevođene na više od trideset jezika. Proslavio se romanom Sakupljač svjetova (Der Weltensammler, 2006), a objavio je i više nagrađivanih romana i zbirki proze, te nekoliko esejističkih knjiga koje su snažno odjeknule u evropskoj javnosti. U njegovim knjigama i reportažama o Indiji i Africi posebno je izražena interkulturalna dimenzija i pokušaj da se svjetovi koje opisuje istinski razumiju. Od posebnog značaja u ovom kontekstu jeste i knjiga Ka svetim izvorima islama (Zu den heiligen Quellen des Islams, 2004), u kojoj opisuje svoje hadžijsko putovanje i u kojoj kritički pogled na socijalne probleme islamskog svijeta neprestano ukršta s poniranjem u mističke dubine religije i bogatstvo pisanog naslijeđa islamske civilizacije. Za Stav govori o svom nesvakidašnjem životom putu i svojoj književnosti, kulturnim konfluencijama i bitnosti razumijevanja Drugog, zabludama Zapada i socijalnoj nepravdi islamskog svijeta, o utjecajima sufijske tradicije na oblikovanje bosanskog islama, o neoliberalnom kapitalizmu i njegovoj unificirajućoj energiji…
STAV: Cijeli Vaš život jeste putovanje i upoznavanje Drugog, o čemu svjedoči Vaša biografija. Međutim, putovanje i upoznavanje Drugog postali su najvažnije poetičke odrednice Vaših djela. Svojim romanom Sakupljač svjetova, čini se, želite uprizoriti i podsjetiti na to koliko je samo izvorište pripovijedanja u iskustvu stranog i Drugog. Koliko je Drugi važan izvor pripovijedanja i koliko je bitan u konstruiranju vlastitog identiteta?
TROJANOV: Dopustite mi da počnem s anegdotom o Augustu Nolckeu, čuvenom njemačkom slikaru. Kada je tokom Prvog svjetskog rata došao u Francusku i pisao svojoj ženi o užasu rata, rekao je: “Najviše se užasavam toga što moram ubijati ljude od kojih sam naučio sve što znam.” Napisao je to zbog toga što su svi njegovi učitelji i uzori bili francuski slikari. Mislim da je ovo veoma moćna anegdota jer pokazuje da su kulturne interakcije potpuno drugačije od onih političkih. Kulturna historija Evrope, pa i cijele planete, jeste historija onog što nazivam konfluencijom. U kulturi nema ograđenih i zacementiranih identiteta, to je jedna obična konstrukcija. Kada pogledate sve velike autore, slikare i skladatelje, svi su oni za inspiracijom tragali izvan horizonata vlastite kulture. Oni nas pozivaju da se usudimo prekoračiti granicu. Stoga bih rekao da je politička historija uspostavljanje granica, a kulturna historija njihovo nadilaženje. Smatram da je ključni izazov, za svakog autora, da dinamično, samostalno i slobodno pristupi kulturnoj raznolikosti. Drugog moramo razumjeti kao ključnu energiju za umjetničku kreaciju. Mislim da je ovo jedna velika istina, s tim da je u mom slučaju ona radikalno izražena i vidljivija zbog moje biografije. Kao dijete sam napustio komunističku Bugarsku i otišao za Njemačku, a onda je moj otac dobio posao u Keniji, gdje sam, također, proveo jedan dio svog života. Vašem sinu je 4 godine. Zamislite šta bi on mislio o svijetu da u toj dobi svog života proživi sve te promjene, da se sve oko njega potpuno promijeni u tako kratkom periodu. Siguran sam da bi on, baš poput mene, mislio da je radikalna promjena potpuno normalna, da je to život kakav treba biti. Stoga smatram da je moja biografija itekako zaslužna za moja djela. Poetika je u ovom slučaju proizišla iz biografije. Međutim, ako pogledate na djela velikih umjetnika, vidjet ćete da njihova biografija ne mora imati skoro nikakve veze s kulturnim utjecajima i prožimanjima koja primjećujemo u njihovim djelima. Ako pogledate njemačku književnost, naprimjer, ostat ćete zapanjeni spoznajom koliki su utjecaj na tu književnost ostavili indijski filozofi, sufijski pjesnici i, naravno, antički Grci, ali i neki afrički umjetnici. Stoga je ono što nazivamo njemačkom ili evropskom kulturom, ustvari, amalgam različitih utjecaja i kulturnih prožimanja.
STAV: Struktura romana Sakupljač svjetova, kako u svom tekstu primjećuje prof. Vahidin Preljević, najbliža je arabeski kao principu pripovijedanja. Jeste li princip arabeske, temeljni princip islamske umjetnosti, planirano primijenili na svoj roman Sakupljač svjetova? Koliki je utjecaj orijentalno-islamska književnost, u pravilu strukturirana na principu arabeske, ostavila na Vaš rad?
TROJANOV: Bio bih veoma loš pisac da to nisam uradio planski. Radi se o veoma kompleksnom romanu u čijoj se strukturi ogledaju ne samo brojni kulturni utjecaji nego i ekspresije kulturnih posebnosti svake regije o kojoj govori: Indije, islamske Arabije i istočne Afrike. Struktura svakog od triju poglavlja uređena je na principima filozofije vremena ovih velikih kultura. Poglavlje čija se radnja odvija u Indiji je kružno jer je indijski koncept vremena cirkularan. Radi se o konceptu proizišlom iz hinduizma i budizma. Poglavlje o hadžu glavnog junaka, arapsko poglavlje, uređeno je hronološki i podijeljeno u dvanaest dijelova, od kojih svaki označava jedan mjesec u godini. Radi se o veoma sistematičnom, hronološkom pristupu stvarnosti, što je specifičnost abrahamovskih tradicija – judaizma, kršćanstva i islama. Prema toj filozofiji, svi se mi krećemo prema danu konačnog suđenja, prema posljednjem sudu. Hindusi nemaju toga. Kod njih sve stalno umire, čak i bogovi, i stalno se vraća u novoj formi. Afričko poglavlje romana strukturirano je kao niz fragmenata, jer u toj filozofiji vrijeme uopće nije strukturno uređeno.
Pokušao sam da svako od ovih poglavlja bude organski izraz onih regija koje su u romanu opisane i u kojima je smještena radnja. Tu je, naravno, i poveznica s Hiljadu i jednom noći i Šeherzadom, kao i brojne reference na knjige koje je Richard Burton, glavni lik, prevodio. Radi se o veoma delikatnim intertekstualnim vezama koje mnogi, vjerujem, neće primijetiti. Što se tiče strukture arabeske koju ste spomenuli, želio bih istaknuti da na Zapadu postoji ogromno nerazumijevanje za tu vrstu književnosti. Ona se tretira kao neka naivna bajka, što je potpuna ludost. Uzmimo za primjer najpoznatiju od njih, Hiljadu i jednu noć, koja je višestruko kompleksnija od onog što se pisalo na Zapadu. Isti je slučaj i s poezijom. Kao primjer može poslužiti arapska, nadasve perzijska poezija pisana u 10, 11, 12. i 13. stoljeću. Ona i danas inspirira i zvuči prilično moderno. Zbog svega toga, bio mi je veliki izazov pisati roman čija je temeljna ideja propitivanje evropocentričnog pogleda na svijet. Koristim Richarda Burtona da kažem da je Evorpa konstruirala čitav svijet na osnovu vlastitih predodžbi i predrasuda, imperijalne dominacije, što je slučaj i danas. I danas o Indiji i islamu govorimo na taj način. Kada danas na Zapadu čitate novine, bez puno poteškoća možete pronaći refleksije imperijalne terminologije i predrasuda.
STAV: Nije li upravo na principu arabeske utemeljen Vaš koncept identiteta? Je li promišljanje o identitetu kao arabeski subverzivno s obzirom na aktualne političke i društvene diskurse?
TROJANOV: Da, ali mislim da subverzija nije pravi izraz. Pitanje koje moramo postaviti jeste kako se nosimo s univerzalnim kanonom. Kako se nosimo s formama i vrijednostima koje nam svima pripadaju? U književnosti trenutno imate ogroman problem jer svjetskom pisanom scenom dominira roman. U evropskom kontekstu, roman nije samo izraz određene evropske kulture nego i određene evropske klase. Buržoazija – Zapadna Evropa – roman! To je tako. Međutim, roman je danas više nego dominantan žanr u svjetskoj književnosti. Sama ta činjenica potpuno isključuje i eliminira one kulture u kojima ovaj žanr ne postoji, ili bar ne postoji u toj formi. Kada sam bio u Bahreinu, gdje sam proveo mjesec dana, ljudi su me, kad bi čuli da sam pisac, stalno pitali šta pišem. Pričao sam im o romanima, najviše o romanu Sakupljač svjetova, govoreći im da je preveden i na arapski jezik. Oni bi me saslušali, a onda pitali: “A pišete li nešto drugo?” Odgovorio bih: “Da, napisao sam i nekoliko poema.” Tek nakon toga bih vidio uzbuđenje u njihovim očima. Kada bi me pozvali na književnu večer, jedino što su željeli čuti iz mog opusa bile su te moje poeme. Vidite, ove kulturne razlike ne možemo zanemariti.
Pitanje koje postavljam jeste: Kako da se međusobno razumijemo čak i ako pišemo u različitim formama? Uzmimo za primjer arapsku i perzijsku književnost, uglavnom pisanu u formi poezije. Čak i onda kada je ta poezija prepoznata kao nešto izvanredno i nesvakidašnje, ta je poezija prevedena računajući na očekivanja zapadnog čitaoca. Najbolji primjer za ovo jeste Mevlana Dželaluddin Rumi. On je nekoliko godina zaredom bio najpopularniji pjesnik u Americi, gdje se prodavao u stotinama hiljada primjeraka. Međutim, kada pogledate prijevode Rumija, vidite da se radi o potpunoj falsifikaciji njegovog djela. Sufijsko poimanje Boga i svijeta prevedeno je u jeftinu i kičastu sliku ezoterične duhovnosti. Užas! Srećom, ja sam Rumija imao priliku čitati i na prijevodu na njemački i uvidjeti da je ono što prodaju pod imenom njegove poezija svjetlosnim godinama daleko od onog šta Rumi jeste. Preveden na taj način, Rumi nije izazovan, nije subverzivan, nije autentičan. To je jedan veliki problem zbog kojeg uopće ne može uspostaviti stvarni dijalog s tom kulturom. Zbog toga je Goetheov Zapadno-istočni divan tako veliko djelo. On je uspio uspostaviti stvarni dijalog s tom kulturom, poslušati Drugog i razumjeti ga. Danas na sceni imamo konzumiranje “Drugog”. Međutim, ako Drugog konzumiramo, to je početak nasilja. Kada nešto konzumirate, Vi to ne puštate u vlastiti svijet. Vi ga, ustvari, dehumanizirate oduzimajući mu svojstvo subjekta, jer konzumerizam računa na objekte. Konzumiranjem Drugog mi samo podvlačimo razliku među nama.
Istinski susret s Drugim jeste onaj susret koji nas mijenja. To je radio Goethe i to, nadam se, radim i ja. Istinskog susreta s Drugim nema bez razgovora. Ali, ako otvorite forume po internetu, vidjet ćete da se tu radi o simulaciji razgovora gdje se svi pretvaraju da slušaju jedni druge, ali sve što pokušavaju jeste da kažu ono što oni imaju reći. Oni su tek statue određenog uvjerenja, obično zasnovanog na dezinformacijama. Ja sam pokušao nekim ljudima koji s mnogo predrasuda govore o islamu predstaviti svu raznolikost i kulturnu diferenciranost islama i islamskog svijeta. Na kraju tih razgovora oni su ostali pri svojim stereotipima.
STAV: Godine 2004. objavili ste knjigu o svom putovanju u Meku i Medinu, koja se bazira na hadžu koji ste obavili godinu dana ranije. Kako ste došli u priliku da obavite hadž i kakvog je utjecaja na Vas ostavilo to putovanje?
TROJANOV: Tri su odgovora na to pitanje. Prvi je književni. Pročitao sam knjigu Richarda Burtona o hadžu, a zbog nje i mnoge druge knjige o hadžu. Postoji ogromna biblioteka putopisa s hadža na arapskom, perzijskom, turskom, urdu i drugim jezicima. Posebno me fascinirala prisutnost ženskih glasova, autorica u tom korpusu putopisa s hadža. Očaralo me to kako su dijelovi svih tih putopisa, zbog ponavljanja određenih hadžinskih rituala, gotovo identični bez obzira na vrijeme nastanka teksta. U isto vrijeme, ljudska iskustva doživljaja hadža bila su toliko različita. Bio sam fasciniram tim spojem očekivanog i unificiranog, ali u isto vrijeme potpuno personaliziranog govora.
Drugi odgovor jeste duhovne naravi. Dolazim iz države i porodice u kojoj smo imali manje‑više što se može zamisliti: ortodoksne kršćane, muslimane, anarhiste, komuniste… Kad sam bio mlad, mislio sam da se moram odrediti kojoj od tih tradicija ja pripadam. Kad sam odrastao, shvatio sam da sve one pripadaju meni. Shvatio sam da postoji poveznica među tim tradicijama i da u svima njima ima mudrosti i dubine. Otišao sam u Bombay u Indiju i tamo se upoznao s grupom mladih islamskih učenjaka. Rekao sam im da bih stvarno volio “otkriti” islam. Uradili smo nešto divno, što i danas smatram najboljim načinom učenja: mijenjali smo strane svaki dan. Ujutro sam ja njih učio engleski jezik, a navečer su oni mene učili islamu. S njima sam proveo godinu dana u pokušaju da radim sve što rade i oni, ali bez osuđivanja. Pokušao sam razumjeti islam. Inače, veliki problem s kojim se suočavamo kao svjetska zajednica jeste to što osuđujemo prije nego pokušamo razumjeti. Stoga sam pokušao razumjeti islam, ili bar način na koji ga oni žive, bez osuđivanja. To uopće nije bilo lahko, posebno tokom ramazana, kada sam se s njima bukvalno molio 24 sata na dan. Kada je došao Bajram, jedan od njih predložio je da odemo na hadž zajedno. Pitali su me želim li i ja s njima… To sam doživio kao veliki dar od Boga.
Treći je razlog, rekao bih, personalni, jer sam oduvijek bio fasciniran hodočašćima. Hodočašće je najstarija forma putovanja poznata čovjeku. U duhovnom smislu, hodočašća su briljantan način da se ljudi učine više svjesnim i prisutnim nego su to inače. Hodočašće nas vodi u nepoznato. Ono nas otrgava iz naše zone komfora i izoštri naša duhovna čula. Zbog toga hodočašća imaju tako snažan dojam na ljude. Do danas nisam sreo hadžiju koji nije bio duboko dirnut tim hodočašćem. Neki više – neki manje, ali sve je njih hadž na nekom nivou promijenio.
STAV: U samom tekstu putopisa primjetno je da je Vaše putovanje bilo podjednako i prohod kroz islamsku pisanu tradiciju, ne samo svete topose islama. Je li Vam ta tradicija bila bliža i jasnija nakon odlaska na hadž?
TROJANOV: Ne, uopće ne. Razlog tome možda su i diskusije s ulemom. Znate, kada tek počnete, krenete od Kur’ana, Hadisa i Buharijeve biografije poslanika Muhammeda. Već kad dođete do Gazalija, nastaju problemi s ulemom, jer neki od njih ne gledaju blagonaklono prema Gazaliju. A tek kad dođete do El-Halladža i šejhul-ekbera, Muhjiddina Ibn Arebija, tu tek nastaju pravi problemi s ortodoksnom ulemom. Prvo pitanje na koje nisam imao odgovor bilo je zbog čega bi ti ljudi, toliko zainteresirani za islamsku tradiciju, isključili Ibn Arabija iz te tradicije bez da su ga pročitali i pokušali razumjeti njegovo djelo. Na hadžu sam iskusio tu interakciju s veoma konzervativnim tokom islamske misli. U isto vrijeme, osjećao sam da sam subverzivan što uopće spominjem određene sufijske autore. Ali, ja sam pokušao da čitam autore koji su pripadali različitim tokovima velike islamske tradicije. Neke sam doživljavao kao veoma inspirativne, a neke kao veoma čudne i nesimpatične. Ali u tome i jeste poenta. Morate čitati i ono što će vas isprovocirati. Ako ste veoma otvoreno ljudsko biće, kakav sam ja, morate čitati i dogmatičare. Ali, kada uđete u jednu tradiciju kakva je islamska, tek se onda morate upoznati s različitim tokovima mišljenja. Srećom, ja sam to učinio i pronašao liniju koja je meni važna. Zbog te upućenosti sam uspio razumjeti i problematiku s kojom se susreću savremeni muslimani i islamska misao uopće. Borba koju trenutno vidimo nije borba između islama i Zapada, nego je to borba između rigidnog i konzervativnog vehabizma, s jedne, i sufizma, s druge strane. To je trenutno najveća borba koja se vodi, a koja je, duboko sam uvjeren, veoma važna za budućnost čitavog svijeta. Znate, ako od jedne od najvećih svjetskih religija i tradicija izuzmemo njeno poetsko, filozofsko i pluralističko naslijeđe i ako to pritom čine oni koji se pripisuju toj religiji, onda je to čisti horor. To je istinska tragedija. Zapad ovo uopće ne razumije, nikako, ni na koji način. Na Oxfordu još uvijek dozvoljavaju da im vehabije finansiraju Islamski institut pri ovom važnom univerzitetu. Pa to je ludost!
STAV: Sufizam je ostavio velikog utjecaja na islam koji “živimo” u Bosni i Hercegovini. Kada je Mehmed el-Fatih osvojio Bosnu, a prema nekim izvorima i prije nego je ova zemlja uključena u sastav Osmanskog carstva, ovdje su došli i šejhovi i derviši koji su ljudima objašnjavali islam…
TROJANOV: Dozvolite da Vas prekinem. Ekspanzija islama ima dvije forme: jedna je vojna, druga preko šejhova i sufizma. Mislim da je to već opće mjesto koje ne treba posebno argumentirati. Međutim, na Zapadu imamo ogroman problem kada govorimo o širenju islama. Jedina slika koju vidite jeste slika vojne sile koja je pokorila znatan dio planete. Ali ako se zaista krenete zanimati za širenje islama, i to je ono što doista fascinira, vidjet ćete da je značajan dio onog što danas nazivamo islamskim svijetom primio islam preko šejhova koji iza sebe nisu imali nikakvu vojnu silu. Bosna, Indonezija, Malezija, skoro cijela Afrika južno od Sahare – samo su neka od mjesta u kojima je ključnu ulogu odigrao sufizam. Razlog zbog kojeg mnogi odbijaju da to spominju i da to čak uzmu u razmatranje jeste veoma neugodno pitanje na koje nemaju odgovora. Pitanje glasi: kako je moguće da par šejhova prevede na islam čitavu Indoneziju? Oni su, logički gledano, morali imati nešto veoma moćno i nešto toliko divno da im uopće nije trebala vojska kako bi “pokorili” tu veliku zemlju. Mislim da je to fascinantno. Možda se i zbog toga ne spominje činjenica da je islam širen na taj način.
STAV: U Sarajevu postoji tradicija čitanja i tumačenja Mesnevije Mevlane Dželaluddina Rumija, koja neprekinuto traje od 1462. do danas. Koliko je Mesnevija vidljiva u ovom gradu?
TROJANOV: Rekao bih da utjecaj Mesnevije i sufizma uopće prepoznajem, prije svega, u bosanskoj književnosti, od Meše Selimovića do meni omiljenog Dževada Karahasana. To je jedna dimenzija tog utjecaja. Druga se ogleda u ljudima koje sam sreo ovdje. Spomenuo bih profesora Vahidina Preljevića, naprimjer. Takve ljude možete upoznati samo u zemljama kao što su Bosna, Indija, Iran ili Brazil. Radi se o ljudima koji imaju samorazumijevanje i samopoštovanje, a u isto vrijeme otvoreni su prema Drugom. Kod Preljevića vidite tu upućenost u različite tradicije. Rekao bih da je jedna od posljedica prisustva sufizma u Bosni to što bosanski intelektualci koje sam sreo imaju univerzalno znanje, za razliku od evropskih intelektualaca koji su, čak i danas, nevjerovatno evropcentrični.
STAV: U putopisu pišete o nemuslimanskom ustroju saudijskog društva, šokantnom odnosu saudijske elite prema socijalnom pitanju, posvemašnjoj komercijalizaciji i potpunom odsustvu bilo kakvog smisla za kulturu u zemlji koja sebe smatra čuvarem svetih izvorišta cijele jedne civilizacije. Kako kroz tu prizmu vidite muslimane u Bosnu?
TROJANOV: Mnogi ljudi koji nisu bili u Saudijskoj Arabiji ne razumiju da se tu ne radi samo o nekom konzervativizmu već o konceptu potpunog uništenja kulture. Prvo, tamo nemate muziku uopće. Drugo, tamo ćete pojesti najgoru baklavu na svijetu! Dalje, tamo ne možete popiti kahvu. Sve što služe jeste neka užasna instant-kafa koju ne možete piti. Da ne spominjemo “pedantno” uništenje islamske materijalne baštine! Mogli bismo navesti cijelu listu kulturnih formi koje su uništene ili su trenutno pod napadom. To je pravi duhovni džehenem, vjerujte mi. Neusporedivo je to s Bosnom, s baklavom i kahvom, s vašim knjižarama i bibliotekama.
Međutim, mislim da ovaj problem nije toliko kulturne naravi. Pravi problem jeste što su tamo svjesni da oni ne bi imali nikakve šanse kad bi s tim što nude ušli u neku vrstu slobodnog intelektualnog tržišta. Znate, da je on saudijski alim, a ja sufijski šejh – ja bih, na slobodnom tržištu, svaki put odnio pobjedu. Svaki put. Stoga, problem s vehabizmom više je političke naravi. Kulturno, on nema šta ponuditi, ali gledajući politički, stvari se kompliciraju. Amerikanci su izabrali Saudijsku Arabiju za svog ključnog saveznika na Bliskom istoku. Dalje, Saudijska Arabija nevjerovatno je agresivna u izvozu te ideologije, u šta ulažu ogromne količine novca. Nekada to čine i ratom, kao što je to sada slučaj u Jemenu – jednoj od najvećih tragedija našeg vremena. Drugi i češći način jeste taj što uzmu mladića iz siromašne afričke porodice, odvedu ga u svoju zemlju i isperu mu mozak, onda ga vrate u Afriku, gdje on potpuno razori kulturno i društveno tkivo svoje zajednice. Takvi mladići vrše nuklearni napad na sve forme kulturne tradicije u raznolikim muslimanskim društvima. Posljedice su razarajuće.
Vidite, Zapad se zaklinje u borbu protiv terorizma, a za saveznika uzima Saudijsku Arabiju, koja je na mentalnom, kulturnom i duhovnom nivou najveći pokrovitelj terorizma. “Boko Haram”, naprimjer, ne bi bio moguć bez Saudijske Arabije i vehabizma koji izvoze. Isti je slučaj s “Al-Kaidom”. Stoga dolazimo do ključnog pitanja: Želi li Zapad da se zaista bori protiv terorizma? Ovo je važno pitanje, jer samo postojanje terorizma dozvoljava Zapadu da bude u superiornoj poziciji moći na globalnoj sceni. U isto vrijeme, prisustvo tako velike prijetnje zamagljuje sve druge zločine i nepravde u našem dvorištu: socijalnu nejednakost, eksploataciju… Da ne spominjem to što Zapad s pričom o velikoj prijetnji terorizma ograničava ljudska prava u svojim društvima.
STAV: Šta neoliberalni kapitalizam radi na polju kulture, u najširem smislu? Je li kapitalizam više utjecao na unifikaciju kulture života, odijevanja i ishrane, nego hilafet, naprimjer?
TROJANOJ: Apologete liberalizma s početka 19. stoljeća tvrdile su da će slobodno tržište spasiti i Boga i osloboditi društvo. Međutim, ono što mi proživljavamo u neoliberalnom kapitalizmu suprotno je tome. Na sceni imamo jednu totalitarnu energiju udruženu s liberalnim tržištem. Radi se o unificirajućoj energiji koja nastoji, kako se to kaže, komodificirati sve oko sebe. Ono što zabrinjava jeste što niko u zapadnom svijetu ne vidi bizarnim to što ljudi koji rade u kancelarijama nose odijela, makar živjeli u predjelima u kojima temperature višestruko prelaze evropsku temperaturnu skalu. Odgovorno tvrdim da je to najgora vrsta odjeće koju uopće možete izabrati ako radite u Bombaju, Abu Dabiju ili Nairobiju. Ljudi tamo bukvalno trče od jednog klima-uređaja do drugog jer je to jedini način da preživite ako nosite odijelo, košulju i kravatu. Pa opet svi na Zapadu to tretiraju sasvim normalnim. Međutim, kada se pojavi neko u galabiji, on postaje predmet opsesije, kao potencijalna prijetnja ljudskim pravima. Pazite, ja ovo govorim iz vlastitog iskustva. Ponekad ljeti u Beču nosim tradicionalnu indijsku odjeću u kojoj se osjećam zaista divno. Kad to obučem, svi zure u mene. Imam osjećaj da me gledaju kao nekog ko je na margini ljudskosti. Zašto? Zato što imperijalistička svijest nalaže da mi diktiramo pravila i da se drugi nama moraju potčiniti. Stoga, ako se oblačite drugačije, nešto s vama nije u redu. Sumnjivi ste, u najboljen slučaju. S druge strane, retorika liberalizma tvrdi upravo suprotno, da su svi slobodni da se izraze na svaki način, pa i načinom oblačenja. To je samo jedan od mnogi paradoksa našeg vremena.
STAV: Znači li to da tek treba, ustvari, raditi na onom poslu koji je u intelektualnom smislu počeo Edward Said?
TROJANOV: Problem sa Saidovom knjigom jeste što je postala kanon, a problem s kanonom jeste što ga ne doživljavamo kao stepenicu i dio jednog šireg procesa. Pored toga, Said nije razumio da postoje izuzeci, ljudi poput Richarda Burtona, zbog čega sam se njime bavio. U Burtonovom radu ima orijentalizma, ali i momenata kada on sam oponira tom užasnom diskursu dovodeći u pitanje njegovu legitimnost. Problem s knjigama kakva je Saidova jeste što su toliko kritične, pa i pesimistične, da ne vide ove i ovakve primjere. To onda nekima da za pravo da pomisle kako je to ljudska priroda i kako je i sam taj diskurs orijentalizma sasvim normalan. I danas imamo divnih primjera, kakva je Annemarie Schimmel. Dragocjeni su njeni prijevodi s perzijskog, arapskog i urdu jezika, njen životni interes za sufizam. Ta žena ima ogroman utjecaj u Njemačkoj, ne samo u akademskim krugovima već i u najširem sloju društva. Ona je uradila mnogo na tome da počnemo istinski komunicirati s Drugima.
Mene muči pitanje kako upoznati Drugog ako na našim turističkim putovanjima jedemo šniclu, pomfrit i pijemo “Coca-Colu”? Danas ljudi putuju više nego ikad ranije, ali je pitanje da li ta naša putovanja mijenjaju naše vidike. Danas ljudi uglavnom putuju izolirani u vlastita geta. Daju novac turističkoj agenciji da ih izolira od Drugog. Turizam je trenutno industrijalizirana prohibicija putovanja koja ne dozvoljava putniku da upozna Drugog. Koliko turista u Sarajevu iskusi nešto više od šetnje starim dijelom grada i kupovine nekog suvenira? Koliko njih dobije priliku da čuje da se u ovom gradu čita i tumači Mesnevija? Ima li uopće onih koji odu na ders iz Mesnevije? Na taj bi način mogli upoznati bosansku duhovnu tradiciju, doživjeti nešto više u susretu s bosanskim muslimanima od kupovine nekog suvenira što podsjeća na Orijent. Suvenir će samo potvrditi njihove predrasude, a Mesnevija bi ih razdrmala tražeći od njih da postave neka važna pitanja o tom svijetu koji su posjetili.
